Piše: Nikola Malović
Gradeći mitološkog lukavca, Homer je izgradio protolik političara čiji vijek niti zavisi od izbora, niti od vrste sistema. Svi Odisejevi nasljednici-političari, žrtvovaće druge, sebe radi Ujednom ljetnjem broju „Politike“ od prije skoro deceniju, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu, V. V, napisao je ovo: „Srbija je pokazala da se ne ponaša kao Buridanov magarac, koji se opredeljuje čas na jednu, čas na drugu stranu, već se trudi da vodi balansiranu politiku između Moskve i Brisela, odolevajući uspešno Scili i Haribdi“. Priča o magarcu nazvanom po filozofu Buridanu govori o magarcu koji je krepao od gladi zato što se dvoumio između dva jednako ukusna plasta sijena.
U tom smislu, metafora sa Srbijom može i da stoji, jer se, po profesoru, Srbija opredijelila za Carstvo evropsko, ne i za rusko tj. evroazijsko, no je nastavak profesorove rečenice problematičan. Pazimo… Niko ne može odolijevati i Scili, i Haribdi pa ostati živ. Tako ni Srbija. U mitološko vrijeme ono, Odisej je, da bi se vratio kući na Itaku, morao da prođe moreuzom između strašnih čudovišta, Scile i Haribde.
Drugog prolaza, naprosto, nije bilo. Preužasna Scila imala je šest glava na dugim vratovima, dok je preužasnija Haribda usisavala more i gutala brodove sa sve posadom. Odisej je pragmatično izračunao da je bolje žrtvovati šest mornara i zadovoljiti Scilinih šest čeljusti, nego Haribdin vakuum, u kome bi postradali deboto svi. Pa je tako prvi priložio šest kolateralnih žrtava i za sva vremena zaradio stalni epitet – lukavog Odiseja. Gradeći mitološkog lukavca, Homer je izgradio protolik političara čiji vijek niti zavisi od izbora, niti od vrste sistema. Svi Odisejevi nasljednici-političari, žrtvovaće druge, sebe radi. Kod njih je, kao i kod Andrića, stav u službi čovjeka, a zapravo bi uvijek trebalo da stav bude u službi istine. I sada, sa saznanjem da se ne može uteći i Scili i Haribdi, nego ili Scili a Haribdi ne, ili Haribdi ali Scili ne, sklon sam da ponovo pročitam prvi dio profesorove rečenice: „Srbija… se trudi da vodi balansiranu politiku između Moskve i Brisela“. Ah, krasne li balancete vješte nam majčice, zlatnoga li njenoga truda da, kao u onom vicu sa tri lika od kojih je treći Srbin – ovaj na kraju sve nadmudri!
Hodeći putevima svoje posestrime Crne Gore, Srbija sve brže sa đavolom tikve sadi. Imaće tome devet godina – s vremena na vrijeme se valja podsjetiti – delegacija Srbije, na čelu sa tadašnjim ministrom odbrane prisustvovala je samitu NATO-a u Varšavi, na kojem je skupu odlučeno da se pošalju četiri međunarodna bataljona u Poljsku, Estoniju, Letoniju i Litvaniju. Sajt „Blumberg“ objavio je kartu odnosa snaga NATO (4.000 vojnika) – Rusija (30.000), na kojoj se zarad alarmiranja zapadnog javnog mnjenja i kuvanja tamošnje kolektivne žabe vidi ruska nadmoć, ali je Russia Today objavila istu kartu s brojkama koje uključuju ne samo 4000 međunarodnih vojnika na istoku Zapadne Evrope, nego i 120.000 uniformisanih Poljaka, i svih pride soldata iz baltičkih vazalstava (31.500) koji – zarezujemo li šta je te 2016. godine rekao Gorbačov naknadnom pameću – faktički učestvuju u eskalaciji hladnog u vrući rat.
Starija i srednja generacija sada razumiju kako je to bilo moguće da pred Prvi svjetski rat niko ne povuče ručnu na vrijeme; danas razumijemo kako pred Drugi svjetski rat nije bilo komande kao sa Titanika: Punom snagom nazad! Nego je naše pretke u usudu vodila struja vremena, sve brža što je bila bliža smrti. Signifikantno je bilo posmatrati dvije majske polufinalne večeri, kad i finalnu muzičku LGBT+ feštu Pjesmu Evrovizije, više kao fenomen, i kao znak vremena, negoli kao festival koji će izroditi pjevača, pjevačicu, nešto nebinarno ili nešto četvrto, čiji će muzički nerv usprkositi pravilima igre. Švajcarska je uživo potrošila boga oca u istoj sedmici u kojoj je na Pjesmi Evrovizije izviždani Izrael pobio stotine čudom preživjelih Palestinaca u Gazi.
Kolektivni zapad je gay, u izvornom značenju te sve odvratnije i sveprisutnije riječi – razdragan i veseo, pa mu se, kazivanjima medija glavnog toka, govori kako će sve da bude dobro, okej, kako će Rusija leći na rudu, jer, budući drugorazredna sila, mora, i da će na kraju da pobijedi pravda, i američki mir. Nakon Pjesme Evrovizije ide doba kada se prave planovi za ljeto, kada svaki gej sa Kolektivnog zapada i onaj kome je gej okej, a to je većina, pravi planove kako da odmori česticu duše i 100% tijela tokom danas sve kraćeg, a prije pronalaska čipova poslovično dugog toplog ljeta. Do juče uvjereni da smo na putu ka boljem i pravednijem sutra, eto nas u tjesnacu. I Scila i Haribda podigle su obrve.
Izvor: Pečat
