Piše: Filip Dragović
Kad je Matija Bećković pisao jedno od svojih najpoetičnijih stihoslovlja, pjesmu o Cetinju nije mogao ni da sanja kako će „predstava detinja“ iz prvog stiha, dobiti svoje premetnuto značenje ljeta Gospodnjeg 2025. Jer ono što je u njegovoj pjesmi pomenuto kao „sjećanje iz dana djetinjstva“ danas dobija značenje cirkusa (predstave za publiku) koji priređuju matori ljudi djetinje pameti. To je dakle, u izvedbi Nikole Đuraškovića i drugara, „predstava djetnja“ odnosno javno ruglo ljudi koji su podjetinjili: odluka Skupštine Prestonice da danas podignu bistu Josipu Brozu Titu!
Kada je koaliciju Evropski savez (kojoj danas pripada Đuraškovićev SDP) premijer Spajić u šali nazvao „Sovjetski savez“ izgleda da je pogodio u suštinu njihove političke pameti. Potpuno je nebitno, u ovoj igri riječi, da li je Broz u jednoj od četvrtina svoje istorijske utakmice (negdje od 1948 pa do sredine 60-tih) napadao na koš SSSR-a, a pod trenerskom palicom Zapada. Bitno je da je on Tajni agent 007 komunističke kominterne, kome ni danas ne znamo pravo porijeklo, osim što sve više imamo osnova da sumnjamo da je riječ o malom Joži iz Kumroveca.
Kažem, nebitno je Titovo taktičko prestrojavanje iz jednog u drugi tabor svjetske geo-politike. Od početka do kraja on je bio i ostao simbol jednopartijske diktature, progona neistomišljenika i stvaranja kulta ličnosti. A sve to po cijenu pojedinačnih i masovnih zločina, kako prema ideološkim suparnicima, tako i prema partijskim drugovima.
Kada je riječ o Cetinju, Brozovom vremenu se može pripisati autorstvo fabrika i projekata koje sada ne rade, te rušenje pravoslavne crkve na Lovćenu koja će do danas ostati kamen spoticanja potomcima. Brozov sistem je Cetinje razvlastio do nivoa „varoši pored glavnog grada Podgorice“.
U eri zapadnih i sjeverno-atlanskih integracija, kome valjda teži Đuraškovićev „Evropski savez“ uzdizanje bronzanog Broza na sred Cetinja je u direktnoj suprotnosti sa načelima antifašizma koje su usvojili Savjet Evrope i Evropski parlament u više navrata. A ta se načela tiču upravo poslijeratnih diktatura u zemljama Istočne Evrope, kakva je bila diktatura Josipa Broza. Uz sve počasti i divljenja koje možemo imati prema njegovoj harizmi, diplomatskoj veštini ka spolja, ratnoj sreći i hrabrosti – ličnost Josipa Broza Tita za svakog zdravomislećeg čovjeka na Balkanu predstavlja uspomenu na manjak demokratije, građanskih sloboda i ljudskih prava.
Pa ako, iz svega gore navedenog, nije zaslužio eks-humaciju i javno spaljivanje (kao ni Asadov otac u Damasku, nedavno) ne bi mu niko trebao dizati spomenik na Cetinju. Niko osim ljudi sa pameću (predstavom) djetinjom.
