Piše: Senka Čolović Šumić
Knjiga „Metohijski sfumato“ autorke prof. dr Dušice Filipović predstavljena je u Nikšiću, u organizaciji Kulturnog centra „Sveti Aleksandar Nevski“, koji odnedavno djeluje pri Matici srpskoj – Društvo članova u Crnoj Gori.
U ime Kulturnog centra obratio se Velimir Kasalica, predsjednik, napominjući da je knjiga „Metohijski sfumato“ obilježila prošlogodišnju književnu i kulturnu scenu na srpskom govornom području. Romanom prvijencem Dušica Filipović je, smatra Kasalica, na najljepši način ispunila kosovski zavjet i odužila dug svom rodu.
Književnik Radinko Krulanović, direktor Nikšićkog pozorišta, zapaža da je „Sfumato“ literarno-likovno, poetski podvig; on ne priznaje granice. Jednom obliku omogućava da se pretvori u drugi. Stoga bi se moglo reći, mišljenja je Krulanović, da je sfumato blizak sumatrizmu, a Crnjanski Leonardu da Vinčiju.
„Ko je Dušica Filipović? Kakav je njen akt duha? Dušica je žena sumatra, volšebna snaga i vjera velikog pješaka. Samo sumatristički veliki pješak može preći razdaljinu koja se ne može preći po mjerama koje poznaje čovjek. A u Boga je sve moguće, ako nije mjesto za življenje a ono je mjesto za pričanje. Pričanje je duši poslastica, reći će pjesnik. Dušica hoće pričanjem i pisanjem da učini nemoguće i spasi istinu koja je pokradena neistinom, da prizove pravdu koja je oklevetana nepravdom, prizove život koji se zagubio u neživotu, vaskrsne Kosovo koje je na granici nestajanja. Je li nemoguće, jeste – ali jeste, ako nema vaskrsenja“, rekao je Krulanović.
Upoznavši publiku sa biografskim podacima autorke, vanredne profesorice za oblast književnost na Fakultetu savremenih umetnosti u Beogradu, pri tom učesnice međunarodnih naučnih i stručnih skupova, saradnice naučnih i književnih časopisa, Marija Jelić je iznijela svoj doživljaj knjige, koja joj ne dozvoljava da priča o njenoj žanrovskoj polivalentnosti, vrsti romana, narativnim tokovima, hermetičnosti, cikličnom ponavljanju, spoljašnjoj kompoziciji.
„Ova knjiga predstavlja svojevrsnu ispovijest, natopljenu visokim emotivnim nabojem i kao takva ne zaslužuje da biva okarakterisana kao običan književni tekst. Neki mnogo umniji i vjerujući ljudi su pisali i živjeli Ljetopis novog kosovskog raspeća, a Dušica Filipović je impresivno „dopisala“ drugi dio“.
Neumornim pletisanjem pripovjedač nas vodi kroz šest tematskih cjelina, preplićući sudbine junaka iz prošlosti sa sudbinama današnjice, preko studentskih dana, prištinskog korza do pariskog Luvra i čuvene žene trgovca na platnu sa, kako kažu, misterioznim osmjehom, pokušavajući da nađe paralele između naše Simonide za koju vjerovatno ne zna cijeli svijet, a čija je sudbina da nam bez očiju pokazuje put. Priča i pričanje Dušice Filipović umrežena je reminiscencijama na lik i djelo Miloša Crnjanskog i vječito pitanje: gdje je život?“, ocijenila je Jelić.
Objašnjavajući kako je ova knjiga nastajala deset godina, Dušica Filipović je kazala je da nije imala svijest da će napisati ovako važnu knjigu, te da je to shvatila kroz susrete sa publikom i pisanja kritičara, koji su se bavili konceptom i strukturom djela, do, kako je istakla, njoj najdragocjenijih, običnih čitalaca. Saopštila je da je dolazak na Kosovo i Metohiju, upoznavanjem njenog životnog saputnika, potpuno promijenio njen odnos i pogled na svijet.
Dragutin Nenezić: O evropskom predlogu/sporazumu – šta se (ni)je izgubilo u prevodu
„Književnost nam omogućava da stare riječi presložimo u novi redosled, da posadimo novi drvored. Ja sam se upravo time bavila, sadila sam drveće na putu kojim sam hodala, kroz knjigu moramo da prođemo, da imamo određene pješačke činove, kako ja koračam kroz Kosovo i Metohiju, tako i moje čitaoce, na neki način, primoravam da prođu taj put. Taj put je hodočašće kroz Kosovo i Metohiju koje se završava molitvenom spoznajom u manastiru Draganac, gdje se oplakuju i živi i mrtvi, gdje je moja molitva nad cijelim našim rodom“, rekla je Filipović.
Veče je pojanjem tradicionalnih pjesama sa Kosmeta upotpunila Tijana Vučetić. Dobrodošlicu Dušici Filipović, koja je majka petoro djece za šta joj je od Eparhije raško-prizrenske dodijeljen zlatni Orden Majke devet Jugovića, pjesmom je poželjela Branka Zečević.
Izvor: RTNK
