Piše: Dejan Đorić
Miroslavljevo jevanđelje je, uprkos propustima ranije restauracije, i dalje u relativno dobrom stanju, a ukoliko nova bude sprovedena na stručan i temeljan način, vidljiv stručnoj i široj javnosti, nema razloga za sumnju u uspešan ishod, kaže u intervjuu za „Pečat“ primenjeni umetnik Aleksandar Ćeklić, čije je delovanje spoj zanata, umetnosti i naučnog rada.
Aleksandar Ćeklić je srpski primenjeni umetnik, poznat po umetničkom povezu knjiga. U svom stvaralaštvu spaja zanat, umetnost i naučni rad, što je jedinstvena pojava u savremenoj srpskoj kulturi. Autor je više samostalnih izložbi umetničkog poveza knjiga, kao i brojnih stručnih tekstova iz oblasti istorije srpske knjige. Kruna njegovog rada je rekonstrukcija srpsko-vizantijskog poveza, posebno poveza Miroslavljevog jevanđelja i Minhenskog psaltira. Više puta je istraživao srednjovekovne srpske poveze u rukopisnoj zbirci manastira Hilandara, zbog čega se s razlogom smatra najboljim poznavaocem vizantijskog poveza u nas.
Još od 1846. godine, kada je vladika Porfirije Uspenski iz Hilandara odneo 166. list Miroslavljevog jevanđelja, interesovanje za ovaj rukopis ne jenjava. Najznačajnija srpska knjiga ponovo je dospela u žižu javnosti nakon saznanja da su tokom restauracije načinjene izvesne greške. S obzirom na to da ste Vi utvrdili da su pojedini listovi nepravilno povezani, možete li nam reći na koji način ste došli do tog otkrića?
Tom otkriću prethodila su moja istraživanja srpskih srednjovekovnih poveza, koji su još tokom XVIII veka pali u zaborav usled prihvatanja ruskih knjiga i baroknog stila. Rekonstrukcija srpsko-vizantijskog poveza, koji se u srednjem veku radio u pravoslavnim zemljama, predstavlja moje najznačajnije profesionalno dostignuće. Posebno su tome doprineli odlasci u Hilandar, gde sam, zahvaljujući nerestauriranim rukopisima, mogao da proučavam poveze u izvornom obliku. Deo tih saznanja predstavio sam 2019. na izložbi „Ukrasni motivi na povezima hilandarskih rukopisa“ u Pedagoškom muzeju. Izložbu je otvorio prof.
Đorđe Trifunović, koji je podržavao kako moj zanatsko-umetnički, tako i naučnoistraživački rad. Često smo razgovarali o pogubnim posledicama restauracije srpskih knjiga, jer i kada je dobro urađena (a najčešće nije), restauracija narušava strukturu poveza i veze između elemenata.
U Nikšiću otvorena izložba „Miroslavljevo jevanđelje – božansko nadahnuće“
Razgovarali smo i o Miroslavljevom jevanđelju, manjkavostima njegove restauracije i odavno planirali da zajedno pregledamo povez. U stvari, moje zanimanje za povez Miroslavljevog jevanđelja počelo je 2018. godine, kada sam od Veljka Topalovića dobio tabake njegovog fototipskog izdanja iz 1998. za potrebe izložbe. Kada je izašlo „zlatno“ izdanje, Topalović mi je ponudio da rekonstruišem povez, nezadovoljan prethodnim rešenjem. Prilike za izradu vizantijskog poveza su veoma retke, pa sam radom na tim faksimilima prilično usavršio tehniku.
Sve je, čini se, vodilo ka otkriću greške u redosledu stranica Miroslavljevog jevanđelja. Profesor Trifunović najavio je da ćemo 9. septembra 2021. imati priliku da odemo u Narodni muzej – što se i dogodilo.
Prvi utisak u susretu sa Jevanđeljem bio je pozitivan. Tek detaljnijim pregledom ukazale su se manjkavosti restauracije, a kasnije sam shvatio da su stranice čak pomešane pri šivanju. Ovo saznanje bilo je neprijatno, imajući u vidu značaj Jevanđelja za našu kulturu. Ipak, da greška nije bila uočena pre planiranog državnog fototipskog izdanja, posledice bi bile nemerljive – kako po finansije, tako i po ugled institucija uključenih u projekat. Tokom pregleda rukopisa videlo se da je knjigovezac zasebno prošio prvu, a potom tri dvolisnice iz prve sveščice knjižnog bloka, iako ostale sveščice imaju po četiri dvolisnice, što je uobičajeno, osim poslednje i dvadesete, kojoj nedostaje 166. list. Iako mi je to rešenje bilo atipično, u prvi mah sam pomislio da je tako i trebalo biti, jer mi nije padalo na pamet da je moguća greška. Želevši da saznam razlog, zamolio sam Veljka Topalovića da pita knjigovesca Erića, koji je radio povez, da mi pojasni tu nelogičnost. Topaloviću sam napomenuo da je u fototipskom izdanju napravljena greška, misleći da je original ispravan. Odgovor nisam dobio, ali sam tih dana stalno razmišljao o tome, želeći da razumem to neuobičajeno rešenje.
a snimku iz „Politikinog“ dodatka iz 1970. godine, posvećenog Miroslavljevom jevanđelju, koji sam srećom imao pri ruci, zapazio sam da prva dvolisnica nije zasebno prošivena, već da je podvučena pod ostale tri.Takođe, na drugom listu bio je inicijal, koji sada nedostaje. Tada mi je bilo sasvim jasno da napravljena greška prilikom prošivanja poveza. Posle toga sam otišao u Audio-vizuelni centar SANU kod akademika Aleksandra Kostića, gde smo uvidom u snimke Miroslavljevog jevanđelja potvrdili moju pretpostavku.
Šta još smatrate propustom u restauraciji?
Zbog ograničenog prostora nećemo ulaziti u sve detalje, ali među uočenim propustima izdvojio bih ono što mi je najviše zasmetalo. Reč je o prelepljenoj unutrašnjoj strani daske i spoljašnje strane prvog lista hartijom koja je služila kao neka vrsta predlista. Tom intervencijom, ne samo da je narušen estetski izgled, već su time prekriveni i, možda, zauvek izgubljeni zapisi sa prvog lista. Istom hartijom prekrivena je i unutrašnja strana daske, na kojoj su se nalazili žlebovi i otvori – važan izvor za tumačenje načina povezivanja daske sa knjižnim blokom. Video sam mnogo rukopisnih knjiga kod kojih je unutrašnja strana daske ostala otkrivena, i to se ne smatra nedostatkom, već upravo suprotno – to nam pruža bolji uvid u arheologiju srednjovekovne knjige.
Pretpostavljam da je ovim postupkom pokušano da se na pogrešan način ojača prvi list, ali i da se prikrije činjenica da povez nakon restauracije nije urađen u vizantijskom stilu, već kao puka imitacija. Od Veljka Topalovića saznao sam, na osnovu priznanja knjigovesca Radomira Erića, da je glavni konzervator na projektu, Vera Radosavljević, telefonom kontaktirala Dejana Medakovića, koji je dao dozvolu za to prelepljivanje.
Kako je došlo do toga da javnost o pomešanim stranicama Miroslavljevog jevanđelja prvi obavesti Veljko Topalović, a ne nadležne institucije? Zašto su te ključne pojedinosti izostavljene iz zvaničnih izveštaja, poput monografije SANU o digitalizaciji Jevanđelja?
Sve se to dogodilo sredinom septembra 2021. godine, kada smo u Audio-vizuelnom centru SANU dogovorili da o tom saznanju ne izlazimo u javnost dok nadležni ne objave zvanične podatke. Tokom tih dana održali smo još nekoliko sastanaka na tu temu, a na jednom od tih susreta zatekao sam tamo Dušana Mrđenovića i Branislava Brkića, prijatelje i saradnike Veljka Topalovića iz „Dosijea“. Na taj način se krug ljudi upoznatih s problemom proširio, što me je iznenadilo s obzirom na naš prethodni dogovor. Zbog moje ranije primedbe Topaloviću da se prva sveščica u njegovom fototipskom izdanju razlikuje od originala, on je poslao mejl, a potom i lično otišao kod Kostića u Audio-vizuelni centar da proveri situaciju. Kostić mu je pokazao samo stare snimke Matejića iz 1998. godine, napravljene posle restauracije, ali pre povezivanja, što je Topalovića umirilo.
Tek krajem decembra, tri meseca kasnije, Topalović me je pozvao i rekao da ga je neki novinar pitao o pomešanim stranicama. On je dobio informaciju od nekoga da su listovi pomešani, ali nije znao o kojim listovima je reč. Tada je kontaktirao mene i Kostića tražeći fotografije prvih stranica. Ubrzo je saznao za snimak koji je Audio-vizuelni arhiv nesmotreno postavio na internet, a koji je jasno pokazivao grešku u rasporedu stranica. Tu je informaciju iskoristio i izneo je na konferenciji za štampu.
Način na koji su obe strane reagovale odražava njihove pozicije i interese. Ministarstvo kulture i nadležne institucije imale su dovoljno vremena da javnosti na prihvatljiv način objasne situaciju, ali su to – verovatno iz ljudske sklonosti ka izbegavanju neprijatnosti – propustile, iako za stanje Jevanđelja nisu bile direktno odgovorne, jer je reč o nasleđenom problemu.Topalović je iskoristio to oklevanje i istupio sa sopstvenim viđenjem tog problema.
Inače, već je postojao spor između njega i Ministarstva u vezi sa legalnošću njegovih faksimila. U takvim okolnostima našao sam se u nezavidnoj poziciji, između dve vatre, što je dovelo do nepoverenja s obe strane. Jedan saradnik Veljka Topalovića čak me je optužio za izdaju smatrajući da je trebalo da ih o svemu obavestim. To su situacije u kojima, šta god da učinite, ispadate krivi. Zato sam se povukao i odlučio da se posvetim pisanju rada o istoriji poveza Miroslavljevog jevanđelja.
Kako je došlo do toga da se listovi pogrešno prošiju, i da li se zna ko snosi odgovornost za tu grešku?
Na osnovu dnevničkih beležaka Borke Kokaš, rukovodioca Trezora u Arheografskom odeljenju NBS – koja je, inače, jedina uredno vodila dnevnik – može se približno utvrditi kada je došlo do zamene stranica. Naime, na zahtev prof. dr Aleksandra Mladenovića, tadašnjeg načelnika odeljenja, Kokaš je dostavila podatke o početku konzervacije, u kojima se, između ostalog, navodi: „Rukopisna knjiga Miroslavljevo jevanđelje je 17. aprila 1998. godine, u pratnji obezbeđenja, doneta u Arheografsko odeljenje, tačnije u Trezor Arheografskog odeljenja, u zaključanom metalnom sanduku. Po nalogu upravnika Biblioteke, moj zadatak je bio da, kao rukovodilac Trezora, pomenutu knjigu preuzmem i smestim u Trezor. Dalji zadatak je bio da svakodnevno, u 9 časova, odnosim knjigu u Konzervatorsku laboratoriju naše Biblioteke i istu vraćam oko 14 časova u Trezor. Svaki put je sa mnom bio i radnik obezbeđenja. Konzervacija je trajala od 17. aprila do 10. jula 1998. godine. Jevanđelje je smešteno u Trezor, raspovezano, ispod drvenih ploča.“
Nakon završene restauracije, umetnički fotograf Matejić je načinio snimke svih dvolisnica, što je Borka Kokaš uredno zabeležila u svojim dnevničkim beleškama. Za 25. avgust, kada je fotografisana poslednja – 23. sveščica – navela je da ju je tog dana pozvala Vera Radosavljević i najavila dolazak kako bi preuzela dvolisnice. Prema planu, ona je, zajedno sa Ljubicom Vlaić, trebalo da ih presavije i potom preda knjigovescu. Tu se beleške prekidaju, pa možemo samo naslućivati šta se potom dogodilo: ili su one prilikom slaganja zamenile redosled listova, ili je knjigovezac, prelepivši prvu dvolisnicu pomenutom hartijom, nije vratio nakon toga na svoje mesto.
Inače, greške u vezi sa mešanjem listova u knjigama nisu retkost i dešavale su se i u prošlosti. U doba francuskih kraljeva, knjigovesci su po zakonu morali da poznaju latinski i grčki jezik, upravo kako bi se izbegli takvi propusti. Zato bi bilo veoma korisno da svi koji rade sa starom rukopisnom građom poznaju bar osnove srpskoslovenskog jezika. Naime, sveščice (tetrade) Miroslavljevog jevanđelja imaju oznake srpskoslovenskim brojevima u gornjem desnom uglu prvog lista, i da je ta činjenica bila uzeta u obzir, ne bi se dogodilo da prva sveščica bude podeljena na dve nove, čime je njihov ukupan broj povećan sa 23 na 24.
Dužnost glavnog restauratora bila je da nakon završetka rada da pažljivo pregleda i oceni stanje rukopisa, što se očigledno nije dogodilo ili je urađeno površno. Potom je Komisija trebalo da pregleda ceo rukopis i da ga primi. U vezi s tim nisam dalje istraživao, jer to izlazi iz okvira mog rada, te se ne mogu izjašnjavati o pitanju konkretne odgovornosti. Ipak, na osnovu svega navedenog, očigledno je da je posredi bio sistemski propust i da u tom lancu mnogo toga nije funkcionisalo kako treba.
Izvor: Pečat
