Piše: dr Radoslav T. Stanišić
Rijeka, male lijepe kućice sa baštama i povrtnjacima, sve djeluje tako idilično, bajkovito i čini se miriše na sreću. U jednoj takvoj bašti, među glavicama kupusa, živahnu staricu privukao je plač bebe: – ako se sjetimo narodne izreke i parafraziramo je otprilike ovako – »…ne mogu biti loša prema njemu nisam ga našla u kupusu…«!?
To bi trebalo da znači da li prema tom djetetu, koje je nađeno među glavicama kupusa treba da imamo obaveze za njegovo usvajanje i odgoj!? Međutim, u fimu Čudo u Milanu te dileme nema!
Plemenita baka koja je u kupusu našla Totoa, sve do svoje smrti odnosila se prema njemu s ljubavlju i pažnjom koja prevazilazi ljubav pojedinih majki. Scena u kući dok varanika sa šporeta kipi svuda po podu praveći dugi bijeli trag, a mali Toto okamenjeno gleda u baku dok ona ulazi u kuću.
Krupnim očima očekuje grdnju, možda i kaznu, ali, baka ređa igračke po podu pored prosutog traga i igra se sa njim sa puno ljubavi i mašte…
Bolni čovjek Ćezara Cavatinija i Vitorija De Sike nije više sam, znatno je umnožen broj nesrećnih, oduzeto im je čak i pravo da traže svoje postojanje u velikom gradu — satjerani su na poslednju periferiju olupina i bezvrijednih stvari – na smetlište.
Ni tu nema spokojstva, oduzima im se pravo i na nemaštinu, vlastitu bijedu.
U svom etičkom razočaranju obojica autora su se trudili da u opisivanju ovog ponižavanja čovjeka zajednički ne pređu na most preko kojeg ih čeka sentimentalnost.
Baka je na bolesničkoj postelji, a Toto gleda kroz ključaonicu ne razumijevajući ništa. Baka je umrla na kišovit dan. Sprovod kočijom. Dječak tužan i nesiguran korača za kočijom. Sam. Smještaju ga u dom za siročad iz koga izlazi kao mladi čovjek u surovi i za njega potpuno nerazumljivi svijet.
Ipak, u Totoa je od malena usađenja ljubav i bio je kao lakom premazan. Ništa loše nije usvajao, uvijek je bio naoružan osmjehom i dobrom voljom, spreman da svakom prolazniku ili čovjeku u nevolji pomogne.
U sceni kada mu siromah lutalica krade torbu, on ga sustiže i objašnjava mu bez opravdane ljutnje da u njoj nema novca, osim njegovih uspomena i starih slika njega i njegove bake, izvadio je lične stvari i poklonio mu torbu.
Nesrećnik iznenađen, iz zahvalnosti ga poziva da prenoći kod njega. Toto je prihvatio, iako je to bila straćara napravljena od zarđale lastre u kojoj se ulazi četvronoške,više nalik kućici za pse, ali njemu to nije smetalo da se najsrdačnije zahavli, kao da je spavao u najboljem apartmanu.
Ako su u bijedi solidarni, ne znači da su oni automatski svi jedno isto, a pogotovo ne otjelovljena dobrota. Zar Đuzepe ne prodaje iluzije po cijeni od sto lira, dok njegova žena siromasima uzima novac da bi prisustvovali zalasku sunca?
Reditelj povisuje glas protiv poretka bogatih i siromašnih i optužuje veoma oštro od onog trenutka kada postaje jasno da će Mobijevi plaćenici rastjerati Totoove prijatelje, oteti im – poslednje utočište. Scena u kojoj je njihova poljana u jutarnjoj izmaglici prekrivena mrazom i snijegom sunce se stidljivo probija groz tamne i guste oblake, čas na jednoj, čas na drugoj strani i donosi im ogromnu sreću i veselje.
Razdragani cupkaju u mjestu da se na taj način zagriju, u ovaj sceni vrlo eksplicitno se pokazuje ona stara Božija Istinu; da svako živo biće na zemlji traži svoje parče sunca i života.
De Sika je to pokazao vrlo sugestivno, snažno i sadržajno, u nekoliko kadrova. Ruke siromaha, mršave, promrzle i ispucale, pocrnjele, nasuprot, punačkim podbulim prozirnim rukama s bijelim prstima, nenaviknutih na rad i patnju, već na otimačinu.
Mobi, prevarant i gulikoža živi u mermeru i staklu, posjeduje svoju radnu snagu, zamak visokih plafona, nalik faraonima, šalje policiju na sirotinju jer tu želi da gradi fabrike. De Sikin izuztno duhoviti i ogoljeni prikaz kapitalizma.
Obzirom da nam je De Sika ovu priču ispričao 1951 godine; anticipirao je ovo naše vrijeme, vrijeme tajkuna i novokonponovanih biznismena. Bijeda – i Sjaj! Kadrovi su nadahnuti, prirodni, jednostavni, istiniti, ubjedljivi jer omogućavaju veoma plastičan izraz.
Svijet može da bude surov do besmisla i da pobijedi čovjeka ali ipak ne može da ga uništi. Ako ljudi bježe na nebo to je u ovom filmu samo metafora o ljudskoj slobodi pred kojom socijalna bijeda, pa i sama smrt, ne predstavljaju nikakav bedem.
Ili logičan slijed životnog procesa, prelazak iz jednog života u onaj drugi – bolji ! Duh anđeoske baka dolazi sa neba i svome dobrom Totou daje bijelu golubicu da pomoću nje riješi njihove probleme, dobro mora da pobijedi zlo, tako su Toto i njegova družina pomoću magije dobra oduvali suzavac i šmrkove vode, Mobija i njegovu bulumentu. Nažalost, ne zadugo.
Beskućnici od Totoa traže da im ispuni želje; neko hoće da je kraljica, neko hoće kozu, kofer, balerinu, haljinu, luster, neko da bude bijel, neko crn, neko milion, neko milion miliona, cipele, neko da bude general, neko da više ne muca, razne želje raznih karaktera.
Golubica je baš ono sredstvo kojim se postiže ta osveta – obraćanje Čudu Božijem. Ipak, na kraju Mobi sa policijom i bornim kolima ulazi i konačno im otima zemlju, ali reditelj ipak ovaj čudesni film želi da zavraši na svoj način dajući mu dimenziju, ili možda privid da su naši junaci na čelu sa dobrim Totoom našli ljepši i pavedniji svijet.
Toto je odveo jednostavne ljude, sve siromahe sa trga. Odlećeli su s njim u nebesko kraljevstvo, u život dostojan čovjeka. Mali čovjek sa ljudskim potrebama, protiv industrije i oligarha, tajkuna, zelenaša i ostalih krvopija u ovom filmu je pobijedio, nažalost, samo u filmu!
Zato Čudo u Milanu , ovaj lijep i filozofski intonirani film izmiče u mnogim svojim sekvencama potpunoj racionalizaciji i sociološkoj analizi i nameće se kao doživljaj jednog umjetnika sa svim njegovim subjektivnim slabostima, ličnim nedoumicama i osjećanjima.
No, uz sve to, mora se priznati i čestitati na bolnaj iskrenosti i čistoti. To ga i čini značajnim ne samo u okviru opusa Vitorija de Sike već mu obezbjeđuje i visoko mjesto u savremenom evropskom filmu.
Izvor: RTCG
