Priredila: Nataša Stefanović
Uzdizao se do mjere djeteta
Raša Popov, osim toga što je bio zaista veliki erudita, urednik, priređivač, pjesnik, pisac, je bio jedna vrsta čarolije, koliko za djecu toliko i za nas odrasle, kaže u razgovoru za Radio Svetigoru povodom sedme godišnjice od upokojenja Popova književnik Tode Nikoletić.
– Bio je takav upravo zbog toga što je Raša bio živa enciklopedija. Od njega ste mogli da naučite sve ono što apsolutno nije bilo ponuđeno u našoj leksici. Za dijete, u njegovom odrastanju, je potrebna takva čarolija. Potrebni su mu uzorni ljudi koji mogu da ih upute u tajne odrastanja i saznanja. Rašu su tako doživljavali, njegov raspon prije svega senzibilitet. On se uzdizao do mjere djeteta. On se sa jednog mladalačkog patosa umio da vine do samog sazvježđa upravo iz tog razloga što je zapravo i dijete taj prvi koncentrični krug od kojeg kreće čovjek“, kaže on.
Na naše pitanje može li da nam približi šta je Raša radio kada nije usmjeravao pažnju djeci, Nikoletić kaže da je Popov, kao urednik u Matici srpskoj i na televiziji, bio prikupljač materijala, veliki istraživač, putopisac koji je na taj način akumulirao znanje upravo da bi ga mogao prenijeti na druge. „Imao je specifičan način svoje interpretacije kada bi bilo šta govorio. Zapravo, on je bio živi teatar. Otuda je magnetno privlačio pažnju i onih koji su imali afiniteta i sluha za kulturu, i onih koji ga apsolutno nisu imali. E to je bio naš Raša“.
Nikoletić naglašava da čovjeka određuje i mjesto rođenja. „On je rođen u sredini u kojoj je postojao život. Iz one seoske mokrinske idile, prašnjavih ulica, umio je da dođe do toga da nas on sam uputi u spisateljstvo. Dovoljno je samo da kažem da je tu rođen Vasa Stajić, Miroslav Antić i mnogo novijih mladih pjesnika. Čudan je taj splet okolnosti koji vas zapravo iz tog prašnjavog ambijenta uzdiže do enciklopedije i knjige od veoma velikog značaja. Potrebno je svakom djetetu i čovjeku da u potpunosti na autentičan način prenese ono što je i njegov identitet. Rašin identitet je bio njegova duboka pobožnost i njegov fini patriotizam koji je gajio u sebi, ali i želja da sve to što on zna prenese kako našoj čitalačkoj publici tako i ljudima van naših granica da bi pokazali ono što je naše unutrašnje duhovno biće“.
Nikoletić podsjeća na riječi Miroslava Antića: ”Za jedan veliki dostojanstven narod dovoljna su dva čovjeka.”
– Kada odete u Mokrin to možemo zasigurno da kažemo. Kada osjetite senzibilitet tih ljudi i njihovo gostoljublje prije svega, vidite da je tu čitav narod, jedna država. Prosto je nevjerovatno da vidite koliko oni ulažu u kulturu. Oni imaju više objavljenih publikacija nego grad koji ima više od 100 hiljada stanovnika. Njihove manifestacije su na visokom estetskom nivou, počev od „Mikinog memorijala“, koji sabira najveće glumce i najveće književnike. Prosto je nevjerovatno – kada odete na to mjesto 2-3 hiljade ljudi izađu na program. Zaista, sama jedna čarolija! Osim toga Mokrin ima svoj ritam. Ima svoje atrakcije koje su veoma značajne kada su u pitanju djeca. Dovoljno je da kažem da jedno mjesto koje ima 4-5 hiljada stanovnika ima svoj muzej, nacionalni park. Ali, vidite prije svega tu izmješanost, različitost koja je veoma bitna za narod jer ona sama po sebi zbližava različito. To je ono što Vas magnetno privlači u Mokrin da budete dio te priče. Imaju sjajnu biblioteku, imaju galeriju kojoj bi pozavidjeli mnogi veliki gradovi. Veoma temeljno se rade izložbe, promocije knjiga, gostovanja raznih žanrovski različitih umjetničkih programa i projekata. To je Mokrin i veoma je važno u ovom trenutku sačuvati ne samo Mokrin nego sve sredine koje su slične Mokrinu. Sve one su ništa drugo do mali izvori, izvori koji se prije svega akumuliraju u velike gradove, ali u svakom slučaju iz tih izvora je početak. Etička čistota prije svega i jedna prirodna i duhovna sredina iz koje je naše osnovno polazište.
”Raša je bio jedan od mojih prijatelja”, nastavlja Nikoletić, ”s kojim sam proputovao čitav Balkan”. ”Umio je nadahnuto da govori o mom stvaralaštvu i stvaralaštvu mojih prijatelja. Iz tog prijateljstva se, nakon toga, razvila ideja da pokrenemo taj ‘Rašin dan’ na njegov rođendan koji se nastavlja sa ‘Mikinog memorijala’. Ono što je vrlo interesnatno, kada već pominjem manifestaciju i sam Mokrin, to je da su Raša Popov i Mika Antić rođeni u istoj ulici. Mika je rođen na početku ulice, a Rašina kuća je na samom kraju te ulice. Kada dođete u tu ulicu vi vidite zapravo da je to jedna metropola, jedan veliki bulevar. Tako smo se dogovorili sa mjesnom zajednicom i upravom Udruženja Raša Popov da pokrenemo manifestaciju. To nam je i bio cilj upravo iz razloga što je u onom trentku bio u trendu veliki odliv djece i roditelja, što za poslom što iz drugih pobuda. Jedini način na koji to možemo da zaustavimo je da, na određeni način, kroz kulturu, objasnimo ljudima da nigdje ne mogu biti srećniji koliko u svom zavičaju. Naravno da smo od prve godine od kada je nastao Rašin dan u Mokrin zaista sabrali samu književnu, pjesničku i umjetničku eminenciju upravo iz tog razloga da sačuvamo njegov lik i djelo. Mogu slobodno da kažem da ni na jedan program nije došlo manje od dvije hiljade ljudi. Zamislite kada poezija dovuče 2 hiljade ljudi. Njemu te kulturne darove prinose i djeca. Iz čitavog područja, sve škole se angažuju, vrtić, da svojim kulturnim sadržajem, tačkom, proslave Rašin rođendan. Ono što je za nas sama fascinacija da smo prošle godine imali dvadeset najpoznatijih likovnih umjetnika, karikaturista koji su uradili Rašin portret: Petra Pismesterovića, Jugovića…
– Sve to radimo iz želje da napravimo nešto što je, na određeni način, mnogo bolje, ali i da sačuvamo ono što je prije svega naše nasljedstvo, kulturno nasljedstvo. Jednako je važno u Kikindi proslaviti Dušana Vasiljeva, ili Miloša Crnjanskog, ili kao što smo nedavno počeli festival Sime Milutinovića Sarajlije. Važno je da i na tim rubnim područjima sačuvamo te koji su našoj kulturi značili mnogo.
Podsjetili smo Todu Nikoletića da Raša Popov u jednoj emisiji opisuje svoja prva, najljepša sjećanja na svetu Liturgiju i iznosi svoje viđenje mjesta i položaja koje djeca imaju u Crkvi i upitali ga kako bi on opisao Rašin odnos sa Bogom i koliko je njegov odnos sa Bogom otvarao vrata njegovom neponovljivom odnosu sa djecom.
– Mislim da tu treba tražiti odgovor u istoriji našeg naroda, u prošlost treba zaći pa znati koliko je to bio paćenički narod i koliko je to bio narod koji je bio izložen stalnim turbulencijama. Ništa nije taj narod moglo da održi kao Crkva i vjera. Raša je sa mnom često pričao o patnji svoga oca i svojih sugrađana koji su prošli scile i haribde kroz ta turbultentna vremena da bi opstali. Mnogo ih je završilo u logorima i mnogi su prošli kroz pogrom. Međutim, Raša je govorio da vjerujući narod ne može ništa da uništi. Kroz vjeru je jedini put i pravac kako može čovjek da ojača. Stoga su Mokrinčani duboko pobožan narod. Njihova crkva je zaista impresivna građevina i prosto je nevjerovatno da toliki broj ljudi vidite na Liturgiji. Ti ljudi ne rade to iz pobuda pomodarstva nego to rade od onog zlog vremena pa do dana današnjeg. Za Rašu Popova mogu slobodno da kažem, da zaista nikada nismo nigdje išli, a da Raša nije postio, bio to Veliki post ili mali post, i da se nije pomolio kada bi bilo gdje išli i prošli pored bilo koje Crkve. Ja sam ga posmatrao kada vozim auto da se on pred svakom crkvom prekrsti. Naravno da je to prenosio na djecu.
Nikoletić na kraju podsjeća na riječi Fjodora Mihajloviča Dostojevskog: „Dijete je otac čovjekov“.
– Dakle ako u to dijete upišemo sve ono što je najbolje i to dijete će prenijeti to na svoju djecu – ono što je veoma važno kada je u pitanju ta empatija prema porodici, narodu, svojoj kulturi. Ono što je danas opasno jeste, između ostalog, to što je ponuđeno sve – i ono što je slatko i ono površno i ono uglađeno. I naravno da znatiželja sama po sebi čini to da se djeca olako prihvate i društvenih igara i onoga što Zapadprije svega nudi kao potrošačku naviku. Nama je veoma važno da ponudimo takvih manifestacija kao što je „Dan Raše Popova“, „Mikin memorijal“, „Dečije carstvo“, upravo iz tog razloga da oni mijenjaju svijet na bolje.
Ršumović: Sve čega se Raša dotakao u zlato se pretvorilo
”Raša Popov je bio zaposlen na radio-televiziji u vrijeme kada sam i ja tamo bio”, počinje svoje kazivanje o Raši Popovu Ljubivoje Ršumović… ”Raša je bio u naučnom programu, a ja u dječijem. Naravno, viđali smo se kod naših zajedničkih prijatelja i kada sam ja dobio zadatke od Pere Zubca iz Novog Sada da napravim neku emisiju, nešto od pola sata da zabavljamo mlade ljude nastala je ideja da se počne sa produkcijom ’Fazoni i fore’“.
– Pošto sam ja prvi pisac scenarija trebalo je i da režiram. Konsultovao sam se sa sinovima, koji su već bili tinejdžeri, da mi pomognu oko scenarija. Imao sam ideju da jedan lik iz „Fazona i fora“ bude lik iz jedne knjige koju sam donio iz Čikaga, koja je bila podstrek za „Fazone i fore“ – „Apsolutno ludi pronalasci“. Među tim pronalascima nalazi se oluk na kišobranu. To je Raša prihvatio odmah, ali nije bila njegova ideja, nego su mi moji sinovi rekli: „Slušaj, ima jedna engleska emisija u kojoj jedan ludi naučnik tako maše rukama, ima veliku kosu, čupav kao Ajnštajn, pa evo Raša Popov je upravo pravi lik za to“. Moji sinovi su praktično izmislili lik ludog pronalazača.
Ršuma smo podsjetili da je Raša bio „Pronalazač“ i kasnije i „Knjigoljub“ i upitali ga koja mu je „titula“ više pristajala?
– Sve što je Raša dotakao to se u zlato pretvaralo, zato što je on bio jedinstven. Prije svega jedan erudita, čovjek koji je puno znao, a onda čovjek koji je na svjetski način nekako umio da prilagodi svoj lik i svoj nastup najmlađim gledaocima, odnosno slušaocima, ali ne ono „buji paji“ i macama maminim i tetkinim nego najozbiljnije, kako razgovaramo sa sebi doraslima. Dakle, on je u pravom smislu ispunjenje onoga da ljudi koji imaju srećno djetinjstvo ostaju cijelog života djeca. To je tačno, to su psihijatri već utvrdili da je taj homo ludens – dijete spremno za igru ustvari stvaralačko biće upravo zato što se poslije odrastanja, poslije puberteta zadržalo u svakodnevnoj djelatnosti tog tinejdžera. Tako da je Raša, igrajući se riječima, mudrostima raznim, vaspitavao i sebe, usavršavao svoj lik i naravno činio veliko zadovoljstvo gledaocima „Fazona i fora“.
Na pitanje može li se reći da je pisanje za djecu najrječitija sloboda, Ršumović kaže da se to događa od slučaja do slučaja.
– Imamo najveća djela svjetske literature koja govore upravo o tome. „Kroz pustinju i prašumu“ nobelovca Henrika Sjenkjeviča, „Mačak Toša“ Branka Ćopića, „Mali Princ“ …. Ako sad treba dati neki recept za mlade ljude kako sačuvati tog homo ludens-a, to dijete spremno za igru i spremno samim tim za stvaralaštvo razne vrste… Poznato je da je Nikola Tesla igrajući se sa svojom mačkom otkrio elektricitet milujući je po leđima. Ima i knjiga za djecu o toj priči. Sam Nikola Tesla je to ispričao – da je on fasciniran tim varnicama, iskrama koje su se odvajale iz mačije dlake od milovanja, da je to bilo čudo i da se on morao baviti cijelog života da odgonetne tu tajnu i taj fenomen elektriciteta. Znamo naravno šta je sve Nikola Tesla fasciniran elektricitetom uspio da uradi za čovječanstvo.
”Ja sam se pridružio tom jednom frontu koji je radeći naravno i sa Rašom i uz Rašu izmišljao ’Vesti iz nesvesti’. To je moja sintagma čak i knjiga moja se tako zove – ’Vesti iz nesvesti’. Nije svijet baš onakav kakvim ga predstavljaju naši roditelji i naše bake. Nije život ’lila svila’ nego je ponekad i vrlo gorka pilula. Sve to nekako treba sabrati i skockati i nekako servirati da mladi ljudi to ipak vole, progutaju i da nauče, neku nauku da steknu. Raša je bio majstor, orator-govornik. Ono što on govori – govori ubjedljivo, čak i kada opisuje neke stvari koje normalni ljudi smatraju budalaštinama.
Na pitanje da li je kod Raše rima bila jedan od ključnih faktora koja je olakšavala proces učenja i pamćenja važnih lekcija kod djeteta, on ovako odgovara:
– Jeste, mada Raša ima nekoliko knjiga za odrasle, ako možemo tako da ih nazovemo, koje su pjesme jedna potpuno autonomna, rekao bih, ekvilibristika. Njemu je bilo vrlo važno da iznenadi čitaoca, da bude na strani čitaoca u naporu da se objavi i objasni neka tajna ili neka riječ ili uopšte fenomen iz fizike, hemije, običnog života. Uvijek je bio spreman da objasni i to na neki lijep, mangupski način, naravno u pozitivnom značenju te riječi. Junaci jedne moje knjige naiđu na velelepnu građevinu na kojoj piše Bezobrazovna ustanova Raša Popov, ustanova gdje odlaze naša vaspitana, uljudna, dobra, disciplinovana djeca da se malo promangupiraju jer tako perfektni nisu spremni za ovaj pravi naš opasni i okrutni život. To je, naravno, metafora, ali Raša je bio oduševljen. Morao sam da ga pitam: Da li može jedna bezobrazovna vaspitna ustanova da nosi tvoje ime? On je rekao: Uuuu, pa naravno, naravno!
”Uvijek pričam jednu anegdotu. Prilazi jedan dečko koji je učestvovao u ’Fazonama i forama’ i kaže: ’Ršume što ti nikada ne igraš šah sa Rašom Popovim?’ A ja kažem: Slušaj, bi li ti igrao šah sa nekim ko onako krade čim se ti okreneš, on ti ukrade neku figuru i prenosi je na drugo mjesto, koji puši, dok igra šah, bi l’ ti igr’o šah sa takvim čovjekom? On kaže: Pa ne bih, a ja kažem: Pa neće ni Raša. Tako da to pričam kao jedan od najpoznatijih fazona sa Rašom.
Za kraj za Rašu kaže:
– Bio je čvrst u svom ubjeđenju i napravljen od gvozdenih šrafova. U ulici u Beogradu stoji pokriven kišobranom njegov spomenik koji je takođe od tih šrafova fenomenalno napravljen. Mislim da će ta skulptura biti na neki način kultno mjesto gdje ćemo se okupljati da se sjećamo Raše.
