U evropskoj istoriji nauke i obrazovanja, zadužbinarstvo je ostavilo dubok trag. Bogati pojedinci i institucije kroz vijekove su svoja bogatstva zavještavali univerzitetima, istraživačkim centrima i obrazovnim ustanovama. Od srednjovjekovnih univerziteta u Oksfordu i Parizu, preko akademija koje su osnovali Petar Veliki i Gotfrid Vilhelm Lajbnic, do modernih fondacija poput Nobelove, tradicija ulaganja u znanje i nauku bila je pokretač napretka društva. Ipak, kada se osvrnemo na Crnu Goru, neizbježno se nameće pitanje: zašto danas ne postoji više legata posvećenih obrazovanju? Istorija Crne Gore bilježi pojedince poput Vasa Ćukovića, Toma Luketića i porodice Manojlović, koji su ostavili značajna sredstva za razvoj nauke, školovanje siromašne djece i podršku akademskim institucijama. Njihova djela su simboli društvene odgovornosti, ali i rijetki primjeri koji danas nemaju mnogo sljedbenika.
Gdje su danas filantropi?
Danas u Crnoj Gori postoji značajan broj bogatih pojedinaca. Grade se luksuzni hoteli, marine, stambeni kompleksi. Ali koliko je od tog bogatstva uloženo u nauku, istraživanja i obrazovanje? Koliko je modernih fondacija nastalo sa ciljem da podrže mlade talente, stipendiraju studente ili otvore naučne centre? Filantropija nije samo pitanje humanosti, već i strateške vizije. Zemlje koje su danas vodeće u nauci i tehnologiji nisu dostigle taj nivo isključivo državnim sredstvima, već i privatnim inicijativama koje su doprinijele obrazovnom sistemu. Ulaganje u znanje znači ulaganje u budućnost čitavog društva.
Da li možemo vratiti duh zadužbinarstva?
Umjesto da se zadužbinarstvo posmatra kao koncept prošlosti, vrijeme je da ga obnovimo u savremenom kontekstu. Savremeni oblik filantropije može da podrazumijeva:
- Osnivanje fondacija za stipendije talentovanih studenata;
- Izgradnju istraživačkih i tehnoloških centara;
- Podršku univerzitetskim programima i mladim naučnicima;
- Finansiranje javnih biblioteka i laboratorija.
Crna Gora ima potencijal, ima ljude koji mogu biti vizionari novog doba. Pitanje je – ima li volje? Da li će neko od savremenih bogatih poslovnih ljudi izabrati da ostavi trajni pečat kroz obrazovanje i nauku, ili će se sve svesti na kratkoročne materijalne dobitke? Jedna zadužbina može promijeniti živote generacija. Možda je vrijeme da se bogatstvo mjeri ne samo kvadratnim metrima, već i znanjem koje ostavljamo iza sebe.
Primjeri iz okruženja koji svjedoče o tradiciji zadužbinarstva
U Srbiji su istaknuti zadužbinari bili Luka Ćelović, koji je cjelokupno svoje bogatstvo ostavio Univerzitetu u Beogradu, kao i Ilija Kolarac, čija je zadužbina i danas jedan od glavnih kulturnih i obrazovnih centara. U Bosni i Hercegovini, Gazi Husrev-beg je u 16. vijeku ostavio sredstva za izgradnju medrese u Sarajevu, koja i danas ostvaruje svoju misiju.
Slični primjeri postoje i u Crnoj Gori, ali uglavnom vezani za Boku. Kapetan Ivo Vizin, prvi Južni Sloven koji je oplovio svijet, ostavio je sredstva za izgradnju škole u Prčanju. Takođe, dr Pero Ćuković je krajem 19. vijeka zavještao značajan fond za školovanje siromašne djece u Boki Kotorskoj. Jedna od najstarijih zadužbina na teritoriji današnje Crne Gore jeste zadužbina koju su osnovali Jovan Bošković, Đuro Đurović i Jevrosima Laketić. Riječ je o legatu namijenjenom otvaranju „Srpske pomorske zakladne škole“ u naselju Srbina kod Herceg Novog. Mirko Komnenović, nekadašnji gradonačelnik Herceg Novog i ministar u Vladi Kraljevine Jugoslavije, testamentom je zavještao Herceg Novom svoju kuću sa željom da bude Gradski muzej. Ona se nalazi tik uz novljansku kuću nobelovca Iva Andrića, čija je poslednja želja bila da se njegova cjelokupna imovina sačuva kao cjelina i kao legat namijeni za opšte kulturne i humanitarne potrebe. Takođe, Nikola Jovov Džanjević iz Igala, testamentom, svu svoju imovinu, ostavio je gimnaziji „Ivan Goran Kovačić“, dok Savo Šerović, gotovo cijelu ušteđevinu zavještava bijeljskoj školi i crkvi. Vrijedan pažnje je i legat Ivana Palandačića za osnivanje „Đačkog fonda Ivana Palandačića iz Luštice – Boka Kotorska“. Novac je namijenio za školovanje učenika na srednjim i višim školama.
Ovi primjeri pokazuju da je zadužbinarstvo nekada bilo snažno ukorijenjeno u našem kulturnom prostoru. Pitanje je – zašto se taj duh izgubio i kako ga možemo oživjeti?
Izvor: UCG
