Piše: Ljubica Arsić
Kim Tuj Li navodi u autobiografskom romanu pod nazivom Ru kako je od svih prepodneva sa profesorom engleskog zapamtila samo jednu rečenicu: „My boat number is KG0338.” Taj čamac obeležen brojem kojim je ova književnica vijetnamskog porekla sa porodicom, posle pada Sajgona 1975. godine, prebegla u Maleziju, zatim u Kanadu, dugo je za nju predstavljao osnovu gramatike nepoznatog jezika. U nazivu romana krije se put glavne junakinje, koja dugogodišnjim ćutanjem „razgovara” sa svojom prošlošću ali i sa novim danima ispunjenim mukama prilagođavanja. Naslov Ru na vijetnamskom jeziku znači uspavanka, a na francuskom potok, i te dve tačke, od umirujuće uspavanke u nekadašnjoj dobrostojećoj porodici do uzburkanih talasa u novom životu, ma koliko udaljene, povezane su u životnu duž dvanaestogodišnje devojčice Tin.
Film kanadskog režisera Šarla Olivije Mišoa, nastao po romanu i prikazan u Kinoteci tokom Dana frankofonije, među ostalim uzbudljivim slikama ove uznemirujuće priče o premeštanju iz jednog sveta u drugi, bekstvu iz maternjeg u tuđ jezik, izdvaja dva upečatljiva prizora, simbolična za migrante, uniformno svrstane u boat people.
Jedna statična scena apokaliptične atmosfere prikazuje mračno i zagušljivo potpalublje ispunjeno zbijenim, polumrtvim telima odraslih i dece stisnute uz roditelje, dok druga, sa kamerom ispod vode, prikazuje odozdo dno skromnog plovila oko kojeg se, poput nekog naglo probuđenog morskog stvora, žustro pokreću noge onih koji su se dokopali čamca za spasavanje.
Mrdanje mnogonogih u morskom bespuću budi nadu i obećava preživljavanje, kao što je inače kretanje najbolji dokaz da si živ. Odgovor na pitanje zašto je porodica Kim Tui odlučila da iz svog doma prebegne u nepoznatu zemlju dovoljno je jasan, ali razlog njihovog kilometarskog pomeranja ne iscrpljuje mnoga objašnjenja o tome zašto se i kuda ljudi pomeraju, zašto kreću u hodočašće, preduzimaju duge marševe i iscrpljujuća pešačenja od mesta do mesta.
Različiti su motivi zbog kojih se ljudi odlučuju da hodaju: da bi razumeli sebe, da bi upoznali prirodne lepote, neko mesto, da bi ostavili traga, ali sve ove razloge objedinjuje svojevrsna simbioza između samog pešačenja i dolaska na cilj. Putovati a nikad ne stići do cilja neprihvatljivo je i glupo iskustvo kao i ono kojim bi se do cilja nekom teleportacijom izbeglo samo putovanje. Ako je i pisanje svojevrstan čin putovanja, čije dugotrajno hodanje označava celovitost pripovedanja, na njega, posle izvesnog vremena, mora da se stavi tačka.
https://zurnal.me/ivan-v-lali-i-devoits-beshe-ime-maria/
Zašto pešači Virdžinija Vulf
Literarno tumaranje može da bude samo sebi cilj, kao što je ono u Džojsovom Uliksu, knjizi o trgovcu koji baza ulicama Dablina, ali i hodanje sa skromnim zahtevima Virdžinije Vulf, koja pešači do Londona da bi kupila olovku. Danteov imaginarni obilazak pakla, čistilišta i raja politički je obojen kritikama savremenika ali je njegovo krstarenje po nebeskim sferama i svojevrstan Put Krsta, od grešnika do vrlina kroz hrišćanstvo, veru namenjenu onima izuzetno jake volje. Možda je Dositej Obradović najveći putnik srpske književnosti, koji je u ono vreme kočijom, a više peške, prelazio stanovita udaljenja po Evropi i Bliskom istoku, od Temišvara do Beča, od Grčke do Italije, od Francuske do Rusije. U autobiografiji Život i priključenija Dositej piše o putovanju kao filozofskom činu, u kojem njegovo kretanje nije bilo besciljno, već je na umu imao političku ideju povezivanja mnogih naroda različitih religija i kultura.
Čovek koji tabana dugim putem do nekog odredišta najupečatljivija je slika kako u stvari izgleda život sa usamljenim pojedincem u velikom svetu, usmerenom da se poveže sa drugima, usput se moleći da ga ne izdaju čvrstina volje i njegovo telo. Snagu za dugo putovanje hodočasnik crpe iz uverenja da će odredište za njega biti blagorodno, da će biti naporno i sa drugima biti ispunjena i lična povest kao sastavni deo zajedničke priče. Taj mitski obrazac „puta do duhovnosti” prikazan je u bajkama sa junakom „na putu”, koji mora da pocepa gvozdene cipele da bi došao do cilja – sopstvenog ucelovljenja. Ponekad je kretanje način da se preživi, kao u romanu Put Kormaka Makartnija, gde otac i sin pešače pustarama uništene zemlje kako bi nekako ostali u životu. „Pešačenje odavde dovde” pomaže da se dođe do istine, dobije ili pruži oproštaj, da se zacele rane čak i kad je ono bukvalno hodanje od mesta do mesta jer nešto što se činilo van domašaja time postaje rešivo i blisko.
Brojne priče o hodanju i preobražaju Tolstoj je u Ratu i miru prikazao scenom kad kneginjica Marija daje hranu hodočasnicima koji prolaze pored njenog doma. Njihove proste reči njoj su zazvučale drugačije i ponele je da je ushićeno zamislila sebe kako napušta dom i pridružuje im se u gruboj halji, na prašnjavom putu. Otmena osama jedne kneginje možda teško može da probudi misli o skromnom, prostom životu, ali je sigurno da je hodanje izazov za svakog, pravi izraz jednostavnosti da bi se došlo do novih uvida.
Hodanje kao pokret za građanska prava i izražavanje političkog mišljenja odisalo je oduvek snažnim duhom zajedništva ujedinjenog željom da se stvari promene nabolje bez upotrebe sile. Neposredna politička akcija hodanja možda je jedini način da se stupi u blizak odnos sa nepoznatim ljudima i da se publici u tom susretu prenese vest. Značajan nemački umetnik Jozef Bojs imao je maksimu „Svaki čovek da je umetnik”, ističući da bi svako, umesto posmatrača trebalo da bude učesnik u stvaranju svog i suživota sa drugima, što će preuzeti i kultura panka po principu „Uradi sam”. Tako je Marin Luter King, predvodnik Marša na Vašington 1957. godine, u borbi protiv rasnog odvajanja po školama, ideju o mirnom protestu preuzeo od Mahatme Gandija, začetnika političkog hodočašća. Gandi je 1930. godine, znajući da ovakav način onih koji nemaju moć može predstavljati snažno političko sredstvo kojim se utiče na moćnike, poveo čuveni Marš soli, dug oko 400 kilometara, do obale mora, da učesnici lično uzmu svoju so, što je predstavljalo kršenje britanskih zakona i poreza. Procesije i parade, ulični koncerti, čitanje poezije i žurke na otvorenom takođe predstavljaju hedonistički način izražavanja narodnog stava o neskrivenim političkim ciljevima.
Svet je odavno prestao da bude velika bašta po kojoj su šetali romantičarski pesnici devetnaestog veka, izražavajući bekstvom u vrtove i šume da im je ovog sveta preko glave. Iako su baštenski šetači podvlačili da je njihova strast za lutanjem u vezi sa zadovoljstvom a ne sa prinudom, ipak je njihovo lutanje imalo jasnu političku poruku. Među njima prednjači engleski pesnik Vordsvort, koji je sa prijateljem Robertom Džonsonom krenuo na putovanje kroz Francusku i preko Alpa u vreme kad je trebalo da obojica uče za ispite na Kembridžu. Iako je odisalo duhom razbarušenih buntovnika, ovo putovanje je delom oblikovalo velikog pesnika, jer bekstvo i skretanje sa propisanog životnog plana, pored opasnosti da se posrne, sadrži dragoceno uzbuđenje pustolovine i potragu za sopstvenim novim licem.
Marina i Ulaj
Poput Tolstojeve kneginjice Marije, koja je žudela da se pridruži hodočasnicima, umetnica performansa Marina Abramović i njen tadašnji partner Ulaj krenuli su 1988. godine u veličanstveno savladavanje Kineskog zida. Njihov projekat šetnje duge oko 4.000 kilometara u kojoj bi pošli sa suprotnih krajeva zida, da bi se na nekom mestu susreli i potom venčali, predstavljao bi performans koji je trebalo da, po rečima umetnice, prevaziđe granice fizičke izdržljivosti, bol i strah od smrti i pređe u prostor onostranog. Zid kojim su hodali nije izabran slučajno. On je građen po starim znanjima feng šuija, tako da se kretanje njegovom putanjom odvija po zmijolikim energetskim meridijanima koji obavijaju čitavu površinu Zemlje.
Zidovi razdvajaju, a putevi spajaju. Marina je krajem marta krenula sa istoka, sa mora; Ulaj je pošao sa zapada, iz pustinje Gobi. Sreli su se krajem juna na nekom planinskom prevoju, uz pisku truba i okruženi hramovima. Dok su, posle više godina, najzad uspeli da savladaju birokratske prepreke kineskih vlasti zbog venčanja, njihova ljubav se polako gasila, tako da su se, pri susretu na zidu, zagrlili i rastali.
Od ljubavi Marine i Ulaja možda ništa nije preostalo, ali od njihovog hodanja ostali su sećanje i zabeleška o veličanstvenom umetničkom poduhvatu, kojim se u dugom vremenu savlađuje tegoban prostor da bi se došlo do susreta, a zatim do rastanka. I druga hodanja, koja postaju performansi snažnog dejstva, pokazuju kako se sopstvenim telom utiče na preoblikovanje sveta po čijom mapi se ucrtavaju mreže koraka, kako postupci jednog mogu biti podsticaj za delovanje drugih, kako se zapravo svakim postupkom preoblikuju politika i kultura.
Izvor: Magazin Politika
