Piše: Vuk Bačanović
Masovni studentski protesti u Srbiji u tolikoj su mjeri uzburkali duhove u regionu i zaplašili vlastodržačke strukture i medije lojalne SNS-ovom režimu da je uslijedila najprije očekivana, a potom potpuno neartikulisana lančana reakcija lažnih optužbi, najodvratnijih kleveta, teorija zavjere i najrigidnijeg prostakluka. Zašto je to tako? Zato što studenti nisu kao njihovi roditelji, bake i đedovi, naviknuti na povjerenje u državne medije, pa da budu sljedbenici ili preplašene žrtve šešeljevskog opskurantizma.
Najnoviji primjer takvog opskurnog prenemaganja jeste orkestrirani medijsko-kanalizacioni napad na mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Zbog čega? Zato što je, zajedno s još petoricom vladika Srpske pravoslavne crkve, izrazio mišljenje da je nedopustivo stotine hiljada studenata na ulicama Srbije nazivati „ustašama“, posebno ako takva kvalifikacija dolazi od episkopa SPC, te da nas istorija uči kako svaki govor koji poništava dostojanstvo drugoga vodi ka velikim društvenim tragedijama, a mi kao pastiri ne smijemo dozvoliti da takva retorika uzme maha u našem narodu i Crkvi.
Očekivano, mitropolitovo zauzimanje za ljudsko dostojanstvo studenata koji, u borbi protiv korupcije, pješke prelaze na stotine kilometara okvalifikovano je kao napad na patrijarha Porfirija – najprije u nepotpisanom tekstu na blogu Sunčanik, a potom nastavljeno u jednom pornografsko-službaškom tabloidu . Dok je autor paškvile na Sunčaniku nastupio sitnošićardžijski, poručujući mitropolitu Joanikiju kome uopšte treba da bude zahvalan što je mitropolit (kao da je Crkva neko državno preduzeće u kojem vladaju klijentilistički odnosi i gdje svako mora voditi računa o zahvalnosti zbog stranačkog uhljebljenja), spomenuti pornografsko-službaški tabloid, prijeti kroz usta trećerazrednog autora uvrjedljivih uličnih grafita: „Mogao si ovo da prećutiš, Joanikije!“
Mogao je, ali nije, jer borba studenata srpskih univerziteta nije tabloidna pamet koja zaslužuje isključivo fenomenološko seciranje (ne zato što je zanimljiva, već zato što je mač koji nam visi nad glavom), nego i osvrt mitropolita čiji je primarni zadatak da očuva jedinstvo Crkve u mnogostrukim iskušenjima koja sa sobom nosi.
Zbog toga se izignorisani prostački medij dodatno razgoropadio, pa je objavio novu paškvilu u kojoj, bez ijednog dokaza, optužuje mitropolita Grigorija njemačkog za – pazite sada – uspostavljanje razgranate mreže agenata kako bi uspostavio poslušnu vlast preko njegovih korisnih idiota u Crnoj Gori, a sve to, navodno, zbog toga što Srbin nije postao predsjednik Crne Gore.
Razumljivo je da vas za autore i urednike SNS-ovskih medija i crkvenih blogova pod SNS kontrolom najbolje kvalifikuje svega jedna ili dvije osobine: da ste pokvareni i zaglupjeli od pokvarenosti, ili obrnuto – glupi i iskvareni od gluposti. Dakle, prema uredniku pornografskog tabloida, Grigorije, u stilu cara-pontifa, vlada Crnom Gorom, a sada ima ambicije da zauzme Srbiju, pa je u tu svrhu pridobio i Joanikija – tako što će obojica poručiti da studente univerziteta u Srbiji ne treba nazivati ustašama. Iz toga proizlazi da su oni koji brane da se navodne prave ustaše nazovu ustašama – mitropoliti Grigorije i Joanikije – i sami ustaše.
Interesantno je da na lijepljenje takvih etiketa, gotovo po inerciji, najprije ne reaguju oni koji bi Grigorija i Joanikija odbranili od bezumnih optužbi, već oni koji bi voljeli da su one manje ili više tačne. Uopšte nije važno da li je riječ o odavno demaskiranoj stranačkoj trgovini ili prosto inerciji gluposti, ali DPS-ovska Pobjeda u Crnoj Gori samo dopunjuje vučićev beznačajni tabloid, listom zadataka koje bi mitropolit trebalo da izvrši:
„Joanikije, kojeg nacionalni Crnogorci s pravom gledaju s podozrenjem, mora hitno donositi odluke. Povratak Episkopskog savjeta dao bi mu veću težinu unutar SPC, jer bi se pojavljivao ne samo kao mitropolit, već i kao predsjedavajući tijela koje okuplja episkope u Crnoj Gori. Dio sveštenstva i vjernika u Crnoj Gori nije blagonaklono gledao na pojačani uticaj Beogradske patrijaršije nakon Amfilohijeve smrti. Povratak ovog modela mogao bi da pomogne u smanjenju tih tenzija.“
Istovremeno, Pobjeda intervjuiše beogradskog sociologa Čedomira Čupića, koji doslovno izjavljuje:
„Nije lako raskinuti i odvojiti se od SPC, a on je dao do znanja da se njime ne može manipulisati iz nekih centara u Srbiji.“
Na stranu sada komplikovane teme poput „episkopskog savjeta“, ali nema nikakve sumnje da bi Pobjeda, u skladu s DPS-ovskom ideologijom rehabilitacije fašističkog nasljeđa, mitropolita Joanikija Mićevića voljela vidjeti tamo gdje ga smještaju Vučićevi „crkveni“ i pornografski portaloidi – u 12-julskoj saborskoj stolici iz 1941, u koju je Sekula Drljević posjeo mitropolita Joanikija Lipovca, proklamujući „nezavisnu“ Crnu Goru i „nezavisnu“ Crnogorsku pravoslavnu crkvu, projekat koji u svoje vrijeme nije potrajao ni 24 sata.
Mitropolit Joanikije je, dakle, između dvije medijske vatre: onih koji su ga proglasili ustašom jer je tobože na strani „srpskih ustaša“ i onih koji bi voljeli da, za razliku od mitropolita Joanikija Lipovca, trajno dospije u službu nekog novog Sekule Drljevića.
Pa ipak, unatoč tome što šešeljevsko-dukljanistička dijalektika strave i užasa i dalje prividno dominira medijskim prostorom kako u Crnoj Gori, tako i u Srbiji, njen neuspijeh da pobijedi studentski pokret ostavlja je da tapka u mjestu, sve više ogoljujući svoju čudovišnu prirodu ostarjele dvoglave aždaje kojoj je vatra presahla, pa sada bespomoćno kune i huška bljujući žiške koji se gase već u zraku. Ovom tragičnom grotesknom biću iz tranzicione mitologije više niko ne vjeruje, niti od njega strahuje.
