Piše: Lidija Glišić
Najnesrećniji prizori prilikom putovanja uvijek su mi bile napuštene kuće, mjesta gdje je nekada neko živio. Oronule usljed godina, nebrige, neraščišćenih porodičnih računa, zbog novih puteva koji ih više ne žele u blizini, ove kuće stare tužno.
Napuštene kuće nekada su bile žive, pune glasova i smijeha koji su klizili niz oluke, zvonili od krova do podruma, nekada su bile skrovište od loših dana, toplo i poznato utočište.
Za Gastona Bašlara kuća je naš „prvi univerzum“, mjesto gdje se osjećamo sigurno i zaštićeno. Kuća je simbol majčinskog utočišta, koji pruža toplinu i sigurnost od spoljnog svijeta. Uvijek više od običnog skloništa, kuća je simbol pripadnosti i povezanosti sa porodičnim korijenima.
Nešto slično mislio je i čuveni slikar crnogorskih kuća, Kemal Ramujkić, koji se nadahnjivao obilazeći kamene brdske i primorske kuće. “Mene inspirišu te autentične paštrovačke, primorske, brdske kamene kuće. Kuće sa otvorima, sa vratima i prozorima otvorenim, odškrinutim, poluotvorenim, zazidanim. Sa krovovima na dvije vode. Puno puta sam išao po Crnoj Gori, fotografisao te kuće, divio im se. One su kao utočište, kao neki spomenici. Kad god ti je teško, majka te prigrli, privije na grudi. Te su kuće kao grudi majčinske.”
Sedam stepenika do pakla demencije: Ne zaboravite one koji ne mogu da se sete
Zato je i prelazak praga kuće uvijek bio duboko intiman čin, ulazak u atmosferu i netaknutost porodične tajne i granica sa spoljnim svijetom. Krov kuće je tako postao simbol zaštite časti, jer ima li šta teže nego “ostati bez krova nad glavom”.
Kuće su upravo to, sigurne ljušture u kojima se njeni ukućani osjećaju zaštićeno. Kada ljudi iz nje odu, isprazne je od sebe, svojih života, odnosa, osjećaja, glasova, ostane samo ta napuštena ljuštura koju srećemo pored puteva kao tužne svjedoke nekih ranijih života.
Sve kuće kucaju nekim svojim ritmom. One starije imaju prošlost, često nesagledivu istoriju smjene generacija. Borhesov Alef u istoimenoj priči nastanjuje jednu takvu kuću, to je mjesto u podrumu iz koje je moguće vidjeti sve tačke univerzuma istovremeno – prošlost, sadašnjost, budućnost, različite svjetove. Kuća je u ovom simboličnom odnosu prema vremenu i prostoru zapravo kosmos u malom.
Kuće se danas napuštaju mnogo lakše, jer nove profesije sa sobom nose nove navike. Gradovi širom svijeta mijenjaju svoja lica, profile i jezike zahvaljujući digitalnim nomadima – ljudima koji svoju kuću nose sa sobom gdje god išli. Zahvaljujući internetu i digitalizaciji, oni svoje poslove mogu da obave iz bilo kog kuta planete.
I dok su se kuće nekada gasile jer su ljudi bili primorani da ih napuste odlazeći u bogate zemlje da rade najteže fizičke poslove, kako se tada govorilo “trbuhom za kruhom”, sada ostaju prazne jer ih novi “gastarbajteri” (gast-gost, arbeiter-radnik) i ne žele. Njihov način života vjerovatno ih nikada neće vratiti tim ukorijenjenim kućama u zemljama iz kojih su otišli, jer su oni rado odbacili tu kućnu ljušturu, osjećajući se slobodnim ukućanima čitavog svijeta.
Ipak, antropolog Tim Ingold smatra, poredeći ljudske i životinjske mladunce, da djeca kao i mladi mnogih drugih vrsta, odrastaju u okruženjima koja su obezbijeđena radom prethodnih generacija, i dok to čine, oni bukvalno nose oblike svog prebivališta u svojim tijelima – u specifičnim vještinama, senzibilitetima i sklonostima.
Na osnovu ovakvog stanovišta, mogli bismo zaključiti da svi mi, pa i digitalni nomadi, gdje god krenuli, ipak sa sobom nosimo i odraze svojih napuštenih kuća.
Izvor: RTCG
