Piše: Milo Lompar
Prvi dio možete pročitati ovdje
3.
U vreme opštih medijskih udara na mene, koji se sistematično pojavljuju sa svih strana, nadahnutih režimskim impulsom, upućen mi je i jedan akademski prekor. U hitanju nenadmašan, odan drugosrbijanskim (nevladinim) uverenjima i zapadnim (američkim) interesima, oglasio se 14. januara 2025. godine akademik Dušan Teodorović, da bi u Danasu od 18−19. januara 2025. godine napisao članak koji nosi naslov: „Milo Lompar je za budućnost Srbije opasniji od Šešelja.”
On je – na svom tviter nalogu – spojio prvu i poslednju stranu Glasnika Srpske književne zadruge. Na prvoj strani je utisnut dnevni red redovne skupštine. Tu moje ime obeležava predsednika SKZ-a. Na poslednjoj strani dat je spisak „pokrovitelja i prijatelja SKZ 2023/2024”. To je poslužilo za ovakav komentar: „Lepa pažnja. Profesor Milo Lompar, predsednik SKZ, se uredno, pre podne, zahvaljuje na pokroviteljstvu i prijateljstvu gospodinu Aleksandru Vučiću. Posle podne je rezervisano za političke napade.” Ovaj zapis je dobar primer kako funkcioniše sužena ideološka svest. U raščlanjavanju njenih sastojaka, valja početi od najuočljivijeg – pravopisnog. Nikada se ne piše rečca se iza zapete. Nije pohvalno da jedan saobraćajni inženjer zapadne (američke) orijentacije i srpski akademik to ne zna. Baca senku na opštu solidnost stvari koje zastupa. Dopušteno je, međutim, da rđav dečiji pesnik to krši. Jer, deca i pesnici često ne poštuju pravopisna pravila.
Da bismo videli kako je ironija u sintagmi „lepa pažnja” promašena, kako je tvrđenje o „zahvaljivanju” lažno i kako je sintagma „gospodinu Aleksandru Vučiću” notorni falsifikat, dovoljno je da navedemo celokupnu stranicu: „Pokrovitelji i prijatelji SKZ 2023/2024 ⁎ Aleksandar Vučić, predsednik Republike Srbije ⁎ Ministarstvo kulture Republike Srbije ⁎ Mitropolija crnogorsko-primorska ⁎ Ministarstvo nauke Republike Srbije ⁎ Predstavništvo Republike Srpske u Srbiji ⁎ Transportšped doo ⁎ Narodna biblioteka „Stevan Raičković” – Kučevo ⁎ Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta” – Zagreb ⁎ Srpski nacionalni Savjet Crne Gore ⁎ Dom kulture „Stari Kolašin” – Zubin Potok ⁎ Privredni savetnik – Ratomir Ćirović ⁎ Odbor „Valjevska bolnica 1914 − 1915” – Valjevo ⁎ Fondacija „Hildegard – Hili Kesler, Hanover – dr Ljiljana Verner ⁎ Ivan Lukić (Beograd) ⁎ Vera Perić (Beograd).” To je sve.
Ironija u sintagmi „lepa pažnja” nema svoj korelat, jer nije reč ni o kakvoj pažnji, posebno upućenoj nekom licu, već o uobičajenom spisku donatora, čiji su novčani prilozi omogućili štampanje knjiga. Sa istih razloga, nije tačno ni tvrđenje o „zahvaljivanju”, jer nema ničeg osim spiska donatora. Da je sintagma „gospodinu Aleksandru Vučiću” notorni falsifikat vidi se po tome što – na koricama Glasnika SKZ − reč „gospodin” nije upotrebljena i, ključno, što je akademik izostavio da je precizno naznačeno kako je reč o „predsedniku Republike Srbije”. SKZ je iz sredstava Republike Srbije, kao budžetskih sredstava kojima raspolaže predsednik, dobila novac za produžetak svoje edicije Istorija srpskog naroda.
Ničega tu nije bilo skrivenog: kada je ta odluka doneta, objavljena je na sajtu SKZ-a; kao što je objavljena i fotografija na kojoj se vidi ko je bio i ko nije bio u poseti predsedniku Srbije. Mene tamo nije bilo. Nije, dakle, reč ni o kakvom ličnom odnosu nego o novčanoj podršci koju institucija predsednika Srbije, koji se trenutno zove Aleksandar Vučić, daje ustanovi koja je najstariji izdavač u Srbiji i traje 133 godine. Kao što se iz spiska donatora vidi, navedena su i imena pojedinih ljudi koji su bili donatori. Da je kao građansko lice nešto donirao SKZ-u, bio bi – u tom svojstvu − naveden i Aleksandar Vučić. To bi bila činjenica, a ne stav: kao takva, ona ne zavisi ni od čije volje ili opredeljenja. Ako želi da proveri istinitost ove tvrdnje, akademik može uplatiti donaciju na račun SKZ-a i ugledaće svoje ime na spisku donatora u Glasniku SKZ: uprkos gađenju i odvratnosti koje ono izaziva kod mene kao predsednika Srpske književne zadruge.
U ovom spisku nema, dakle, ničeg osim uobičajenog – što se može proveriti na izdanjima Glasnika SKZ iz ranijih vremena – ređanja donatora u određenim godinama. Otud sledi da je akademikovo povezivanje mog imena, kao predsednika koji saziva Skupštinu SKZ-a, sa nekom posebnom pažnjom i zahvalnošću upućenom Aleksandru Vučiću jednostavno – laž. Jer, ne mogu upravljanje jednom ustanovom kao što je SKZ staviti u službu sopstvenih političkih uverenja. To je osnovno razlikovanje ustanove i pojedinca, javne službe i privatnog stava.
Bilo bi to, štaviše, i protiv tradicije na kojoj počiva SKZ. Nju su osnovala najznatnija imena srpske kulture koja su politički bila suprotstavljena, pa su katkad neka bila na vlasti, a neka u opoziciji. Na dan 29. aprila 1892. godine njen prvi predsednik Stojan Novaković je izgovorio poznate reči da su osnivači Srpske književne zadruge „ostavljali na stranu sve što bi nas moglo deliti”, da bi, s druge strane, „jače potražili ono što nas može zbližiti i sastaviti”. On svakako nije mislio da promeni političko uverenje nego je smatrao da u opštem kulturnom području, u postupcima koje takvo područje zahteva, ono treba da se podredi drugim činiocima narodnog postojanja: u dugom trajanju. Samo sužena ideološka svest, kakvu nam je zaveštao titoizam, produžen u drugosrbijanskoj (nevladinoj) inteligenciji, tako bliska suženoj režimskoj svesti u našim danima, može pomišljati na uklanjanje ovakvih kulturnih zasada.
U moralnom smislu, stvari stoje još gore. Kao predsednik SKZ-a nemam nikakvu novčanu nadoknadu. To je volonterski posao. (Takav posao radim i u Zadužbini Miloša Crnjanskog.) Otud sledi da od budžetskih sredstava koja je predsednik Srbije dodelio SKZ-u nemam nikakvu korist. Ako tako stoje stvari, jasno je da postupam u duhu načelne i istrajne brige oko dobra SKZ-a. Na kakvu bih inače korist mogao računati? Kao da akademik ne može zamisliti da postoje ljudi koji imaju načela, koji kada rade opšte poslove, ne misle na ličnu korist i koji odbijaju da se kandiduju za akademike: i kada ih za tako nešto predlažu u više navrata. Ovo je prilika da nauči da ima takvih ljudi. I da oni ne pišu pesme, ali znaju da su njegove – loše.
Nedavno je Aleksandar Vučić držao govor na Skupštini SANU. Bilo je to 20. novembra 2023. godine. Predsednik SANU – prenosi Nova – „Zoran Knežević je pozdravio predsednika Srbije Aleksandra Vučića.” Nisam opazio javno suprotstavljanje tom činu i samom predsedniku SANU koje bi označilo stav akademika Dušana Teodorovića. Da li treba da ga podsetim da je rukovodstvo SANU, koje je toplo i lično – za razliku od mene – dočekalo predsednika Srbije, podržalo studentske proteste: posle mene? No, možda je akademiku u duši bilo teško. Možda se neiskazana gorčina izlila u kakav banalan stih ili trivijalan tviterski zapis. Ali, kao i drugi akademici, on uredno iz državnih budžetskih sredstava mesečno prima − u vidu akademskog dodatka – dve ili tri prosečne plate u Srbiji: možda se taj prihod, da bi bio oslobođen poreza, naziva „nagradom”, ali svakako ide preko svih drugih ličnih prihoda.
U opširnom tekstu koji je objavio Danas, Dušan Teodorović nije uspeo da demantuje da je lagao kada je tvrdio da sam se zahvaljivao – u ime Srpske književne zadruge – Aleksandru Vučiću. Objašnjavajući kako je protestovao zbog Vučićeve posete SANU u kancelariji predsednika, uspeo je da pokaže kako ne zna da nije isto kada čovek nešto kaže u kancelariji i kada to kaže u javnosti. To znači da ne razlikuje javnu od privatne upotrebe uma. Uspeo je, potom, da slaže o indeksu citiranosti mojih radova. Na osnovu dva rada, od kojih jedan i nije moj, nego je zbornik najboljih radova o Njegošu u poslednjih sto godina, koji sam priredio, zaključio je da nisam dovoljno citiran. To je toliko netačno da nije ni smešno koliko je glupo.
Milo Lompar: „Lažni car Šćepan Mali“ – drama modernog iskustva
Ali, važnija je ova opsednutost citiranošću: ona odslikava duhovnu situaciju vremena kao intelektualnu i moralnu pustoš. Jer, kada bi nešto znao o istoriji nauke, akademik bi mogao znati da je bilo otkrića u prirodnim naukama koja su dugo bila nepoznata: da je bilo indeksa citiranosti, kao vrhunskog i manipulativnog sredstva koje danas omogućava da čak i on postane akademik, neka od najvećih imena nauke ne bi bila uopšte pomenuta u svom vremenu. Da bih poučio našeg akademika, prirodno je da opisujem stanje u prirodnim naukama: on je, naime, pokazao da ne razume razliku između tehničkih i društvenih nauka, kao i, unutar društvenih nauka, razliku između opštih i nacionalnih nauka.
No, na kraju, zaključio je da su moji stavovi bili jedan od uzroka što je prilikom raspada titoističke Jugoslavije poginulo 140.000 ljudi. Kao čovek opoziciono određen u čitavom višepartijskom životu naše zemlje, kako mogu biti bilo kakav učesnik u odgovornosti kada ne samo da nikad nisam bio na vlasti nego nisam ni podržavao vlast? Ne treba, međutim, prevideti da je u tu tvrdnju – koju populariše Danas – smešten minuli trodecenijski rad nevladine (drugosrbijanske) inteligencije. Njen osnovni naum je da se svako političko zastupanje srpskih nacionalnih prava onemogući tako što bi se svelo na ratni nacionalizam, bez obzira na činjenice. Na tom temelju se obrazuje politika krivice kao produžetak komunističke politike kod nas.
Ova situacija nudi dve pouke. Načelna je da SKZ ima autonomiju u odnosu na vlast, jer njen predsednik nije član delegacije koja je posetila predsednika Srbije. SANU nema takvu autonomiju. Lična pouka glasi: dok predsednik SKZ-a sme da se javno suprotstavi predsedniku Srbije, akademik Dušan Teodorović ne sme da zucne javnu kritičku reč protiv ponašanja predsednika SANU. Ne razlikujemo se nas dvojica, dakle, samo po obrazovanju ili političkim uverenjima, ili po tome što on piše pesme, a ja znam zašto one ne valjaju, ili po veličini ličnih prihoda koji nam dolaze iz državnog budžeta, nego po nečem mnogo presudnijem – po moralu i ljudskom poštenju.
4.
Bilo je više odgovora na moj intervju podgoričkoj Pobjedi od 20. januara 2025. godine, u kojem sam – upitan – izložio istorijat višestranih napada kojima sam u kratkom roku i uzastopno izložen. U dnevniku uvreda pojavio se novi datum: 27. januar 2025. godine. U Večernjim novostima je Čedomir Antić ustvrdio da sam – sa Milošem Jovanovićem – postao privezak Proglasa i Đilasa. On je ponovio određenje kojim me je počastvovao Zoran Čvorović, koji je još 23. decembra 2024. godine, na samu najavu tribine u Lučanima, dan pre nego što je ona održana, objavio da tu mogu biti samo „fikus”. Prirodno je da se nije tu zaustavio. „Sramota je takome junaku/ kupit harač, ne skupit harača,/ džilitnut se, ne pogodit cilja.” Ne pronašavši ništa problematično u mojim rečima, već samo zato što sam dao intervju podgoričkoj Pobjedi, koja je nosilac najgorih sadržaja „montenegrinstva”, u objavi koju sam pročitao na Stanju stvari, Zoran Čvorović me je nazvao „korisnim idiotom” i ocenio da je moje ponašanje „odvratno”.
Njegov iskaz je klasičan primer za način na koji se režimska propaganda izliva u „nacionalni mozak”. Takav je zaključak da nije važno šta sam rekao, već je važno gde sam rekao. Ali, to što sam rekao ne mogu objaviti u režimskim medijima, jer oni to neće objaviti. Oni – poput Večernjih novosti, Pečata, Novog standarda, Stanja stvari – rado objavljuju Čvorovićeva razmišljanja koja ne smetaju režimu. Nema boljeg pokazatelja da im nedostaje antirežimska oštrica. Ako, dakle, ne treba da se pojavljujem na antirežimskim medijima – kako glasi formula režimske propagande, koju je svojevremeno oglasio agent-provokator i što je usvojio Čvorović – onda to znači da moja kritika režima suštinski nigde ne treba da se pojavi.
Kome ide u korist takav nalog? Samo režimu: čiji su se interesi i način razmišljanja pretvorili u opšte mišljenje nacionalne inteligencije. I – nota bene − njene koristi. Čvorovićevo domišljanje da su intervjui dati „montenegrinskim medijima” plod „strasne mržnje” prema Aleksandru Vučiću direktan je plod režimske propagande. To je njeno opšte mesto, kojim ona nastoji da negativan politički stav svede na lični odnos. Time se stvarnost depolitizuje. Učinak je vidljiv u načinu razmišljanja mojih kritičara iz redova nacionalne inteligencije: u odsustvu argumenata, oni − poput režimske propagande – počinju da nagađaju o ličnom odnosu.
Otud njenim predstavnicima nije palo na pamet da su režimski mediji – uključiv i ruske medije – dogmatični u meri da ne objavljuju moju kritiku režima, iako je njena politička orijentacija – nacionalna. To znači da tim medijima nije stalo do nacionalne orijentacije nego do podrške vlastima. Oni čije stavove objavljuju, dakle, nisu prisutni po svojoj orijentaciji nego po tome što ne ugrožavaju Vučić-Brnabić režim. A antirežimski mediji objavljuju moju kritiku vlasti uprkos tome što im je njena nacionalna orijentacija – daleka i, čak, suprotna. Oni to čine zato što im je stalo do kritike režima. Njihova propaganda je elastičnija i veštija, stvara privid objektivnosti, dok je režimska propaganda uniformna, jer joj nije stalo do nacionalne orijentacije nego do vlasti.
Dok su jedni koristili jedan termin, a drugi posezali za drugim terminom, Zoran Čvorović je – kao što mu priliči – upotrebio oba. Uprkos trudu, nije isprednjačio. To je pokušao, u opširnom tekstu od 30. januara 2025. godine, Miloš Ković. U njegovom haotičnom, bezvrednom i dugačkom tekstu nema jedino pokušaja da se odgovori na presudna i hronološka pitanja. Ko je počeo sa napadima? Jer, odgovor je jednostavan: oni. Ko podržava studentske proteste? Ja. Ko ih sumnjiči? Oni. Quod erat demonstrandum. Mnogo toga u ovom tekstu deluje komično: čovek koji se poziva na kafanska ogovaranja i slavska ćaskanja kao argumente istovremeno tvrdi da nisam pružio dokaze za svoja tvrđenja. Bez ikakvog kada i kako, ko i pred kim, kakvo je uopšte njegovo shvatanje – dokaza? U poplavi neproverivih tvrđenja o meni, nepouzdanih prisećanja, netačnih uopštavanja, notornih laži, slavodobitnog prenošenja kafanskih došaptavanja i slavskih razgovora, upotpunjenih seminarskom razradom teorije glasina, ponosno je pripovedao o navijačkoj akciji koja je igrala neku ulogu u njegovom postavljanju za redovnog profesora: samo u njegovom slučaju, plebiscitarno, kao kod Napoleona.[10]
Stavovi koje je preuzeo od agenta-provokatora kruže oko opisivanja moje ličnosti. To propagandno sredstvo, koje počiva na metodi argumentum ad hominem, najčešće je znak slabosti argumentacije. Ono svoj uspeh traži u oblasti primitivne znatiželje publike. Tako je ustvrdio da tražim da svi misle kao što sam mislim. Bilo bi to svojstvo autoritarnosti. Činjenice to opovrgavaju. Ne samo da se nisam nametao da učestvujem u Pokretu, kao što sam odbio predlog da ga predvodim, nego su me Ković i Koprivica vukli za rukav da im se priključim u osnivanju Pokreta. Nisu, dakle, oni bili potrebni meni nego je bilo obrnuto. Kada nisam bio saglasan sa njihovim ponašanjem u vođenju Pokreta, nisam nametao svoje mišljenje, izazivao bilo kakvu unutrašnju ili spoljašnju borbu i krizu, nego sam napustio Pokret na najtiši mogući način.
Na čemu se onda zasniva tvrđenje o autoritarnosti? Na jednom predrazumevanju koje je zavladalo nacionalnom inteligencijom. To je nakaradno poimanje „sabornosti”. Ono ugrađuje u čoveka osećanje inferiornosti: i ako se ne slaže sa donetim odlukama, čovek treba da ih sledi u ime jedinstva. To predstavlja, međutim, demokratski centralizam kakav je propisivala komunistička organizacija. U ovako iskrivljenom shvatanju „sabornosti” odigrava se, dakle, prelivanje demokratskog centralizma u „saborni mozak”. Zašto bi slobodan čovek na tako nešto pristajao? I kada imam realnih interesa, nemam naviku da sledim ponašanje u čiju vrednost ne verujem. Postavivši se za glasnika generacije, sa kojom sam navodno u sukobu, što je netačno, jer sam u sukobu samo sa pojedincima koji me napadaju bez ikakvog povoda, Ković je otkrio svoju trajnu potrebu da bude zaštićen imunitetom krda.
U želji da pogodi antizapadni sentiment publike na čiju naklonost računa, on je uzgredno dodao da sam se vratio svojoj „staroj prozapadnoj retorici”. Uvek sam, međutim, zastupao iste stavove, čije je teorijsko ishodište liberalni nacionalizam, kao što im je istorijska formula – srpsko stanovište.To je teorijska formula koja je obrazložena, istorijski potvrđena i autentično demokratska.[11] Jer, ona počiva na – kako je u Duhu samoporicanja zapisano – čovekovoj slobodi izbora: može se, naravno, izabrati i drugo političko polazište, ali nije opravdano tvrditi da izbor srpskog stanovišta nije demokratski izbor.
Milo Lompar: „Lažni car Šćepan Mali“ – drama modernog iskustva
Ono podrazumeva integralističku kulturnu politiku. To znači da su pripadnici srpskog naroda neodvojivi deo srpske kulturne egzistencije: i u Trstu u XVIII, i u Beču, Cetinju i Zagrebu u XIX, i u emigraciji u XX veku. Otud ne sledi da su ti gradovi bili deo srpske države. Osim Cetinja, koje je bilo prestonica Crne Gore, u kojoj je Zakonik knjaza Danila (1855) u 92 članu precizan: „u ovoj zemlji nema nikakve druge narodnosti do jedino srbske i nikakve druge vjere do jedine pravoslavne istočne”. Danas nije tako, što ne znači da tako nije bilo. U sadašnji kulturni identitet jednog naroda spada i prošlost.
Oni koji odaberu srpski kulturni integralizam prirodno mogu sebe razumevati unutar odnosa koji postoje u njihovim užim kulturnim zonama, u kojima se odvijaju prožimanja sa drugim kulturama i tradicijama. To predstavlja značajan momenat vekovne policentričnosti srpske kulture. Da bi ostali verni titoističkim zasadima, pomoću kojih se srpska kulturna egzistencija krivotvorila, u cilju odnarođavanja, što je dovelo do nasrtaja na srpsku crkvu u Makedoniji i Crnoj Gori, drugosrbijanski kritičari su krivotvorili kulturni aspekt mog shvatanja srpskog stanovišta. Jer, pretvarali su ga u teritorijalne aspiracije, iako tako nešto nigde ne piše u mojim knjigama.
Važnija od toga da li sam se vratio „staroj prozapadnoj retorici” ostaje činjenica da – kao pravi korisni idiot i za razliku od Kovića – nikada nisam dobijao zapadni novac: ni od Ministarstva spoljnih poslova Velike Britanije niti od Fonda za otvoreno društvo.[12] Nije otud lepo da on nekog osuđuje zbog prozapadnih stavova: mogao bi se steći utisak da je nezahvalan, pored toga što je zaboravan.
U Autonomiji negativno ocenjuju moje stavove kao proruske. Ković me, pak, sumnjiči zbog „distanciranja od Rusije”. Ali, ono nije skorašnje: ima ga još u Duhu samoporicanja.[13] Moji drugosrbijanski kritičari nisu to opazili, već su tvrdili da u toj knjizi tvrdim kako je ceo zapadni svet protiv Srba. I to sam morao opovrgavati.[14] Kao slobodan čovek – dakle: korisni idiot – koji ne prima ničiji novac, pa može svoju kritiku usmeravati u svakom pravcu, odbio sam poziv da pišem za RT Balkan: za razliku od nekih pripadnika nacionalne inteligencije. Ne moram u svojim stavovima pratiti ničiju politiku. To znači: ni rusku politiku. Dovoljno mi je da imam hrabrosti da se koristim sopstvenim razumom.
U poplavi iskaza koji treba da mobilišu osećanja publike u njegovu korist, dok mu se pevanje o zavetu raspada na potkazivačke akorde, Miloš Ković se jedino nije setio sasvim proverivih činjenica: da sam govorio o njegovim knjigama; da sam u Pečatu podržao njegov izbor za vanrednog profesora; da sam bio na njegovom suđenju, čak je moje ime upisano u zapisnik, jer je to bio gest solidarnosti. Sve na njegovu molbu. Logično je što je to zaboravio. Ne može čovek svega da se seti. Kao ni to da nikada ništa od njega nisam tražio.
Još je jedino vredna pažnje poslednja rečenica u kojoj trijumfalno zaključuje: „za razliku od nekih, ja nemam rezervnu otadžbinu”. Tako se priključio režimskoj kampanji o mom crnogorstvu. Kada sam podržao predlog da se organizuje odbrana Ustava referendumom protiv Francusko-nemačkog plana, u aprilu 2023, napao me je Peščanik. I gotovo u isti dan televizijska emisija Ćirilica. Ovaj režimski megafon poklonio mi je punih 60 minuta vređanja na različite načine: i političke, i nepolitičke. Osvedočeni prijatelj trodecenijskog predsednika Crne Gore, Milomir Marić, nazivao me je „vračarskim Crnogorcem”. On je prilagodio raniju odrednicu podgoričkog režima: „terazijski Crnogorac”. Tako sam u Crnoj Gori posrbica, dok sam u Srbiji montenegrin. Ovo širenje anticrnogorskog raspoloženja u Srbiji i antisrpskog raspoloženja u Crnoj Gori deo je istog propagandnog pogona.
I znak duboke saradnje dva predsednika: bivšeg crnogorskog i sadašnjeg srpskog. Jer, nikad ne treba zaboraviti da je predsednik Srbije bio „krunski svedok” – poslovično lažni – da je postojao državni udar 2016. godine. Ova sudska optužnica, čija je svrha bila da obezbedi pobedu na izborima, otkriva koliko je besmislena kad je povežemo sa saznanjem da je to trebalo da izvede grupa nenaoružanih ljudi koji su bili predvođeni 63-godišnjom ženom. I uvek se treba setiti sa koliko je propagandnih adresa i kako poganim rečima bio i u Srbiji i u Crnoj Gori decenijama vređan mitropolit Amfilohije. Jer, osuđeni zbog državnog udara kao da su zaboravili ko ih je javno teretio. Merodavni činioci Mitropolije pozvali su, štaviše, predsednika Srbije na sahranu mitropolita koga je neprestano vređao. A oni koji su ga tamničili u Crnoj Gorisada se pozivaju na njega. Pobede mnoštva prolaze, a pobede pojedinca traju.
Kao da Ković nije mogao odoleti čari denuncijacije. Kao nesolidni potkazivač, prenebregao je da lažno dostavljanje ruši dostojanstvo dostavljačke profesije koju je prigrlio. Ali, u režimu laži na istinu se ne obraća pažnja. I kao kod režimske propagande, njegovo nagoveštavanje mog crnogorstva okazionalnog je karaktera: kada se čovek slaže sa političkim držanjem Miloša Kovića i Aleksandra Vučića, on ne rizikuje da mu se neistinito pripiše crnogorstvo kao nacionalno obeležje. To je učinjeno na osnovu imena. A nije učinjeno na osnovu mesta rođenja, majke, života dužeg od šest decenija, višedecenijske borbe za srpska nacionalna prava u Crnoj Gori, nepromenljivog nacionalnog opredeljenja. Iako je bio prisutan u publici, Ković je sigurno zaboravio i javno izrečene reči mitropolita Amfilohija – na promociji njegovih sabranih dela u Hramu Svetog Save – da oličavam Cetinjane „kakvi su bili u vreme dinastije Petrović-Njegoš”.
Ali, ako je čovek – poput mene – protiv Vučić-Brnabić režima i ako otvoreno podržava studentske proteste, onda je neminovno da ga zadesi baš ovakvo lažno potkazivanje. I zato ono ne može zadesiti Zorana Čvorovića ili Časlava Koprivicu. Na slepe aktere političke borbe nema nikakvog dejstva okolnost da takvim potkazivanjem razaraju srpsku integralističku svest. U kulturi koja ne osuđuje nosioce ovakvih laži i kleveta neobjašnjivo se javlja čuđenje zbog razvijenih i brojnih oblika nacionalnog otpadništva kod nas. Jer, ne mogu svi ljudi mirno podneti da ih ništaci javno vređaju zbog imena koje nose: onako kako nikad ne bi smeli vređati Jevreje ili Hrvate. Mene to ne može uskolebati. Odavno znam da – kako je napisao Meša Selimović 1964. godine − „slavno je Srbin biti, ali − skupo”.[15]
4.
Uprkos trudu, Miloš Ković je zakasnio. Jer, u dugačkim sekvencama, u podkastu Pravi odgovor od 27. januara 2025. godine, kritički je o meni govorio – nikad pomenuti − Časlav Koprivica. Ovaj član predsedništva Pokreta za odbranu Kosova i Metohije nije bio sposoban da opazi kako sam u intervjuu Pobjedi napisao „članovi Pokreta”, koje sam poimenično naveo, nego je ustvrdio da sam „optužio čitav Pokret”. Šta znači ovakva neistina? (Nju ponavlja i Ković.) Pripisao mi je jedno tvrđenje koje nisam izneo, da bi mogao da polemiše sa nečim što nisam rekao. (Isto čini i Ković: on izmisli da udruženje Srpski glas ima sajt, što je notorna laž, jer ono nema nikakav sajt, pa mu ta laž služi kao podloga za zaključke o logističkoj podršci koju imam. Ako se setim da obojica tvrde kako imam „sektaški mentalitet”, dozvoljeno je da im pripišem kako se u njima rascvetava lažljivi mentalitet.) Zašto mu je to bilo potrebno? Da bi mogao da kaže kako ima članova Pokreta koji podržavaju studentski protest. To uopšte ne dotiče moje tvrđenje da poimenično navedeni članovi Pokreta sumnjiče studentski protest i, istovremeno, učestvuju u režimskoj kampanji protiv mene.
Prof. dr Milo Lompar: Srpske tradicije nesporne, crnogorska država realnost (VIDEO)
Ali, ovaj manevar mu je bio potreban da bi svoje uključivanje u napade na mene učinio logičnim, jer je izbegao pitanje: zašto se uključuješ u stvari u koje nisi upleten? To pitanje je samo odjek pitanja koje niko ne postavlja članovima Pokreta kao samoproglašenim zatočnicima „sabornosti” i političkog jedinstva nacionalnih orijentacija: zašto su me – posle govora u Lučanima – nazivali „korisnim idiotom” kada ni njih ni njihovu organizaciju nisam pominjao niti sam njen član? Koga su oni štitili od mene? No, na pitanje ko je počeo, oni odgovaraju: nas je više. Ali, istovremeno tvrde kako su ugroženi. Jer, lako je meni kad sam sam: teško je njima, jer su brojniji. To je klasičan primer kako se „pogrešne ideje, kao i nemoralne radnje, najbolje… brane svojim uspehom.”[16] I tako postaju zaštićene kao pogrešne ideje i nemoralne radnje. Kultura koja ih štiti samu sebe ograničava na njih.
No, Koprivica je ustvrdio da na moj govor u Lučanima, premda sam po sebi besprekoran, baca senku okolnost da je izrečen na tribini Proglasa, jer mu kontekst menja smisao. On je, dakle, uveo kontekst kao opredeljujući kriterijum. Nije mu začudo palo na pamet da više puta ponovljene pohvale koje je predsednik Srbije uputio Antoniću i Koviću bacaju senku na njih. Jer, njihove reči potpuno su podudarne sa njegovim tvrđenjima o „korisnom idiotu”, dok se moj govor razlikuje od programskih stavova Proglasa. Nije se dosetio da bi senka na njima mogla postati tamnija, ako opazimo koliko režimskih medija je prenosilo njihove stavove. Nije se, štaviše, setio kako je tamna senka obeležila njegovo prisustvo u programima režimskih televizija Hepi i Kurir, utoliko pre što njegove reči nisu odudarale od njihove orijentacije. Treba li da dodam sasvim režimske televizije kao što su Euronews i K1, ili potpuno drugosrbijanski Insajder video? Postoji, dakle, kontekstualno preobličenje čovekovih reči samo u mom slučaju? Ili se, ispod ovakvih protivrečnosti, krijumčari da je režimski kontekst bliže srcu mojih kritičara od drugih konteksta, pa je otud opravdano pojavljivati se na režimskim medijima? U toj stvari smo se odavno razišli u pogledima.
Da sam dobro postupio, pokazuje prisustvo četvorogodišnjeg Vučić-Brnabić ministra kulture među osnivačima deklaracije „Načela suverenističke politike” koju su članovi Pokreta podastrli javnosti. Čovek koji je bio član vlade u trenutku kada je potpisan Vašingtonski sporazum (2020) oglašava vrednost suverenizma? Tu deklaraciju podržao je – u svom tviter-nalogu – i agent-provokator koji je sebe odredio kao „skrivenog ideologa” predsednika Srbije. Dakle: Aleksandar Vučić, kao čovek koji je protivustavno napustio teritorijalni integritet naše države, preko svog „skrivenog ideologa”, odaje priznanje suverenizmu članova Pokreta. Kad oni ne bi bili ono što su, bio bi to klasičan kompliment koji porok upućuje vrlini. U ovoj situaciji, pak, vrlina je odsutna.
U jednom trenutku Koprivica je posegao za neopravdanom analogijom sa postupcima oko krivične prijave protiv Aleksandra Vučića zbog veleizdaje. Ona je podneta u avgustu 2020. godine. On je – za razliku od mene – nije potpisao. Jedan član predsedništva Pokreta je pohitao – Ković se toga sigurno ne seća – na Novu S da je osporava: određuje li taj kontekst da su u protivljenju krivičnoj prijavi bili podudarni politika antirežimske („luksemburške”) televizije i politika Pokreta? Kada danas govori o veleizdaji predsednika Srbije, Koprivici začudo ne pada na pamet da su potpisnici prijave – među kojima su bili Kosta Čavoški i Dejan Mirović, što bi trebalo da ima neku pravnu težinu – bili politički pametniji i ljudski pošteniji od njega.
Praveći neodrživu analogiju, kazao je da bi se moje odbijanje da potpišem „Apel za odbranu SPC u Crnoj Gori” od 1. januara 2020. godine moglo tumačiti kao podrška tadašnjem podgoričkom režimu. (To ponavlja i Ković.) Dodao je da o tome ima prepisku koja potkrepljuje njegovu tvrdnju. Čovek se mora čuditi kako su ljudi izgubili osećaj da razlikuju ono što im se privatno kaže ili napiše od onoga što je javno iskazano. Budući da ona podrazumeva izvesnu poverljivost, pozivati se na privatnu prepisku sa nekim čovekom, kao potkrepljenje sopstvene tvrdnje, može imati nekog opravdanja samo ako je iznuđeno. Da bi se pokazalo takvim, neophodno je da bude istinito.
Da bih pokazao da je izrečena insinuacija neistinita, donosim celovit tekst – kakav postoji u prepisci – svog odbijanja da potpišem „Apel za odbranu SPC u Crnoj Gori”. Tekst je napisan 30. decembra 2019. godine: „Ne znam zašto mi treba da imamo potvrdu od ljudi u Crnoj Gori šta ćemo kazati. Svako treba da govori za sebe: ako njima treba ublažen tekst, neka kažu sami. Svaka koordinacija − to je moje iskustvo − sa tamošnjom opozicijom uvek je bila kontraproduktivna, jer ovdašnja vlast ima uticaja na neke od njenih članova. Nisam spreman da prihvatim njihovu arbitražu. Tekst je (1) opširan i repetitivan, (2) utoliko medijski ne-efektan, sa (3) potpunim odsustvom kritike vladajućeg režima u Srbiji, čime ispada da je on amnestiran od bilo kakve odgovornosti za nastalo stanje, sa (4) potpunim odsustvom svesti o medijskoj ispostavi podgoričkog režima u Beogradu koja − uz podršku vlasti − nastoji da neutrališe javnu svest u Srbiji u korist podgoričkog režima.
Milo Lompar: „Lažni car Šćepan Mali“ – drama modernog iskustva
Ta ispostava, oličena u njihovom apelu, ima svu medijsku podršku, kako vlasti i njenih medija, tako i od opozicionih (Danas, N1) medija. Oni u Beogradu − koji su potpisali apel da se zaštiti ̕nevini̕ podgorički režim od ̕strašne̕ vlasti u Beogradu − imaju pravo da kažu šta god hoće, ali oni treba da čuju − što je takođe naše nesporno pravo − od ljudi sa imenom i prezimenom da su ispostava podgoričkog režima, kao što je i sadašnja vlast u saglasnosti sa tim režimom, to im u svakoj prilici treba stavljati pred oči i tako ih delegitimizovati u javnosti. Budući da sam se među prvima javno izjasnio − tako je ispalo, nema tu neke moje zasluge − o svemu što je sadržaj apela, može ovo da prođe i bez mene. Pozdrav. Milo Lompar.” To je sve.
Kad se već pošlo takvim putem, nemam ništa protiv da se objavi sva prepiska u vezi sa mojim učešćem u radu Pokreta. Poslednja rečenica mog pisma pokazuje da nije održiva tvrdnja kako bi moje nepotpisivanje moglo biti shvaćeno kao podrška podgoričkom režimu. Jer, pre Apela, javno sam se izjasnio u prilog SPC u Crnoj Gori: „taj mitropolit stoji danas na braniku svega što je srpsko i pravoslavno u crnogorskoj državi: u uslovima koji se opasno približavaju onima iz vremena Nezavisne Države Hrvatske.”[17] To je, dakle, bilo javno poznato. Kako moja javna podrška SPC u Crnoj Gori može biti shvaćena kao podrška podgoričkom režimu? Neodrživa je, dakle, analogija između mog nepotpisivanja „Apela” i njihovog protivljenja studentskom protestu. Jer, moje nepotpisivanje nikako se nije moglo podudariti sa interesima podgoričkog režima. Njihovo sumnjičenje studentskog protesta, pak, u bitnom se podudara sa interesima i ponašanjem Vučić-Brnabić režima.
Samu prijavu nisam pomenuo u Pobjedi da bih o njoj raspravljao, već da bih pokazao da naše razlike potiču iz vremena pre Proglasa: i otud nisu u vezi sa ovom građanskom organizacijom, koja je članovima Pokreta poslužila kao alibi za napad na mene. Tu je žiža mog pominjanja krivične prijave. Koprivica je nastojao da je premesti u razgovor o samoj prijavi. No, lažno predstavljanje privatnog teksta koji je nepoznat u javnosti nalikuje na klasičnu policijsku podmetačinu. To me seća Davičovog stiha: „Zar ja umesto filozofa – oznaš? Kakvo je to zlo?” U mom pismu nije teško videti da je glavni razlog mog nepotpisivanja ovog „Apela” bilo potpuno odsustvo kritike srpske vlasti u njemu. To znači da je – i krajem 2019. godine, pre podnošenja krivične prijave – postojala ključna razlika između nas. Bio je to – i ostao – odnos prema Vučić-Brnabić režimu.
Vidjeti: Miloš Ković: Odgovor Milu Lomparu, ili još jedan prilog za istoriju srpske nesloge
Nastaviće se…
Izvor: NSPM
