Piše: Elis Bektaš
Ima ovdje kod mene u komšiluku jedan gospodin koji skuplja stare novine i nosi ih na otpad. Neko će sad kazati da on nije nikakav gospodin, ali to je zato što taj neko ne zna ovog gospodina, koji uprkos silnim nedaćama što ih je život na njega natovario i dalje kroz taj život ide odmjereno i dostojanstveno.
Danas izađem po duhan i sretnem ga kako tegli čitave četiri vreće do vrha pune stare štampe. I to one ogromne vreće u koje može stati i oniži a podeblji insan. Natovario dvije na jedno, dvije na drugo rame, pa ide nehajno ulicom i zvižduće, i to prav kao strijela.
Meni je to bilo začudno, jer znadem da bi se od tolikog tereta svaki insan povio do tala i stenjao kao Vrećo u sevdalinki, a znoj bi mu natopio ne samo košulju, već i gaće pa i čarape. Ovaj moj znanac, međutim, nit se povio nit je stenjao nit je kapljica znoja iz njega izbila. Samo je tako išao zviždućući i smješkajući se.
Ja ubrzam korak da ga stignem, pa mu nazovem dobar dan, a onda ga upitam
– Živ bio, kako možeš nosit toliki teret, a ko da nosiš vrećicu iz dućana zdrave hrane?
– Pa lako je to, odvrati on smijući se. Prvo iz novina potrijebim sve emocije i hajvanluke i ostavim samo ono što je u njima misleće i činjenično. One poslije tog postupka toliko olakšaju, da bih mogao još četiri ovakve vreće ponijeti, samo da sam mogao nakupiti toliko novina danas.
– Dobro, rekoh, to shvaćam, ama kako ti se isplati to nosit na otpad, jer tamo staru štampu plaćaju po kilaži?
– Pa vratim ja njima kilažu kad dođem pred otpad, kaže ovaj moj znanac i veliki gospodin.
– Čuj to, iznenadim se ja. A kako je vratiš?
– Razastrem ih po livadi pa se popišam i poserem na njih i tako im vratim sve što sam iz njih potrijebio.
