Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
U našoj narodnoj tradiciji današnji dan predstavlja sliku hajdučkog sastanka, a, samim tim, i otpora imperijalizmu, kolonijalizmu i sramnim igrama velikih protiv nas malih. Jer, da bismo mogli da se integrišemo u velike evropske tokove, da bismo mogli da budemo partneri velikim centrima moći, valjalo je prvo, bukvalno, preživjeti, egzistirati, opstati!
Hajduci, a i njihove kolege uskoci, borili su se jednako protiv otomanske okupacije, kao i protiv zapadnoevropskog licemjernog odnosa prema našim zahtjevima za slobodom.
Hajduci se mogu, današnjim jezikom, opisati kao teroristi, pljačkaši, razbojnici i kao pobunjenici protiv oficijelnih državnih struktura… ali to bi bio nekorektan iskaz koji bi zanemario osnovni motiv ljudske egzistencije u svim epohama i na svim meridijanima: a to je sloboda.
Iz perspektive slobode, i borbe za nju, ti „pljačkaši“ postaju heroji i živi dokazi postojanja života u ovim djelovima planete, onda kad je taj život bio nevidljiv sa vidika Londona, Pariza ili Berlina. Ti heroji su, njegoševski rečeno, „hajduci koji gone hajduke“. A to znači da su oni, između ostalog, politički djelatnici, koji ispravno prepoznaju „hadučiju“ imperijalizma, kao veće banditstvo i veću nepravdu, od svih nasilnih i ratnih akcija koje su oni bili primorani da pokrenu.
Ako tome dodamo epski književni ciklus, koji je hajdučke podvige uzdigao na nivo opštenarodnog moralnog imperativa i uzora, biće nam jasno da je Đurđevdan svojevrsno ogledalo našeg kolektivnog sabranja i osjećaja zajedništva. Ogledalo srpsko, kako bi ga imenovao Njegoš.
Do čitanja u sljedećem broju…
