Piše: Almut Rohovanski
Prevod: Žurnal
Među izvršnim naredbama koje su užurbano donesene prvog dana kada je Donald Tramp preuzeo dužnost nalazila se i odluka o pauzi od devedeset dana na svu stranu pomoć, kako bi se procjenila „efikasnost programa i njihova usklađenost s vanjskom politikom Sjedinjenih Država“. Kako je naredba dodatno pojasnila, ta politika je ona koju određuje predsjednik.
Posebno je zanimljiva jedna rečenica: „[Industrija i birokratija američke strane pomoći] destabiliziraju svjetski mir promoviranjem ideja u stranim zemljama koje su u potpunoj suprotnosti s harmoničnim i stabilnim odnosima unutar i između država.“ Ovaj narativ podsjeća na žalbe republikanskih senatora tokom Trampovog prvog mandata, koji su optuživali američke ambasade i Agenciju za međunarodni razvoj (USAID) da se miješaju u lokalnu politiku i guraju progresivne ideje, što je naišlo na negodovanje lokalnog stanovništva na Balkanu, u Latinskoj Americi i Africi. U pismu iz 2017. godine navedeno je da američka strana pomoć „ne poštuje nacionalni suverenitet i civilno društvo“ te da „podstiče nemire“.
Teško je zamisliti da je Tramp bio vođen iskrenom brigom za suverenitet i demokratsko samoodređenje zemalja Globalnog juga. Njegovi najnoviji potezi usmjereni na ukidanje USAID-a jasno pokazuju da ne dolaze iz straha od ugrožavanja autentičnog razvoja civilnog društva u tim zemljama. Trampovo otvoreno pragmatično shvatanje vanjske politike ne ostavlja mnogo prostora za poštovanje država koje je bez ustezanja nazivao „vukojebinama“.
Ipak, destabilizirajući i iskrivljujući aspekti stranog finansiranja civilnog društva i politike u zemljama u razvoju su stvarni — i sve očitiji. Ako bi neko iskreno želio istražiti kako strana pomoć utiče na civilno društvo, demokratiju i suverenitet, i ako bi ozbiljno razmišljao o suštinskoj osnovi svega toga — novcu i moći — postoji način da se to uradi.
Jer novac nikada nije „samo novac“. On je najčistiji destilat moći. Pokreće stvari neprimjetno, poput magneta koji ispod metalne ploče pomjera gvozdene opiljke. Ovo shvatanje izaziva nelagodu kod mnogih ljudi.
Ta se nelagoda pretvorila u ogorčenje kada je Marlene Engelhorn, austrijska nasljednica jedne od velikih evropskih industrijskih dinastija, odlučila da gotovo cijelo nasljedstvo od 27 miliona dolara, koje joj je trebalo pripasti od bake, pokloni drugima. Engelhorn je dobro proučila stvar. Volontirala je u grupama za borbu protiv siromaštva, osnovala pokret „oporezujte me odmah“, studirala radikalne mislioce i napisala knjigu pod nazivom Novac, u kojoj je objasnila kako je novac jednako moć — i kako je nepravedno što joj je dodeljeno toliko obojega.
Da je krenula uobičajenim filantropskim putem, to bi značilo da koristi svoju moć, a ne da je smanjuje. Nije joj bio cilj da bude još jedan Bil Gejts ili Džordž Soroš, koji ogromna bogatstva koriste za promociju vlastitih vizija o tome šta je problem svijeta i kako ga riješiti, stvarajući čitave sektore nevladinih organizacija od nule, upravljajući njima uz pomoć armije programskih službenika i, na kraju, utičući na kreiranje politika u zemljama koje su mete njihove velikodušnosti. Nisu je zanimale ni metode Makenzi Skot (ranije Bezos), koja svoje milijarde velikodušno dijeli kroz iznenađujuće donacije u multimilionskim iznosima bez ikakvih uslova, uglavnom već uspostavljenim progresivnim institucijama koje bira savjetnički tim elitnog profila.
Engelhorn nije željela da koristi svoju moć, već da je se odrekne. Odlučila je da vrati novac društvu, zaključivši da je on odatle i izvučen. Ali nije stala na tome – najavila je da će društvo odlučivati kome će novac biti raspodijeljen, i to putem slučajno izabranih građanskih skupština.
To je izazvalo burnu reakciju austrijske elite, prepune prikrivenog bijesa: Zašto Engelhorn mrzi uspjeh vrijednih i talentovanih ljudi? Zašto jednostavno ne uđe u neku političku stranku ako želi izraziti svoje stavove? Zašto se tako mlada žena gura u centar pažnje s ovim ekstravagantnim i opasnim idejama? Šta nije u redu s tim da bude mecena umjetnosti, kao i ostali bogati ljudi?
Njemačka poslovica kaže: „O novcu se ne priča, njega se ima.“ Ali bijes koji je Engelhorn izazvala nije bio zbog toga što je govorila o novcu. Ona je prekršila mnogo dublji tabu: javno je rekla ono što svi negdje znamo – novac je, uvijek i neizbježno, moć.
Nekontrolisan novac u politici potkopava demokratiju iznutra. Američki izbori 2024. godine pokazali su to u svojoj punoj snazi. Upozorenja su postojala još od odluke Vrhovnog suda u slučaju Citizens United 2010. godine. Demokratija je dovedena na samu ivicu propasti – neki bi rekli da je ta ivica već pređena. Ne zbog toga što je Donald Tramp pobijedio, već zato što su obje glavne stranke otvoreno i bez srama postale sluge velikih donatora.
Zabrinutost zbog uticaja novca u politici nije ograničena samo na SAD. U Austriji je 2021. godine otkriveno da je Tomas Šmid, visoki službenik Ministarstva finansija, poreznicima slao poruke poput: „Ne zaboravite, vi ste kurve bogatih“, kako bi izdejstvovao povoljan tretman za jednog politički povezanog preduzetnika. Ubrzo su se pojavili novi dokazi: za povoljne zakone i postavljanje poslušnih ljudi na pravosudne funkcije, veliki igrači su zauzvrat nudili političke donacije i unosne položaje u upravnim odborima. U jednom drugom razgovoru, Šmid je u potpunosti razotkrio istinu koju svi znamo: „Onaj ko plaća svirača, bira muziku.“
Novac i moć su neraskidivo povezani, i zato novac koji dolazi od moćnih interesnih grupa mora biti javno objelodanjen, temeljno ispitan i regulisan. To znamo. Ali tu spoznaju često zanemarujemo kada finansiramo nevladine organizacije i političke sisteme u zemljama Globalnog juga.
Odluka u slučaju Citizens United uvela je narativ da je neograničen i netransparentan novac u politici sastavni dio slobode govora. Intuitivno znamo koliko je to problematično: to tumačenje izvrće sam smisao slobode i govora, pretvarajući ih u oružje u službi moćnih interesa.
Slično tome, kada savjetodavno mišljenje Venecijanske komisije, savjetnika za ustavno pravo Savjeta Evrope, u svojoj analizi „Zakona o transparentnosti stranog uticaja“ nedavno usvojenog u Gruziji tvrdi da obaveza nevladinih organizacija da finansiranje iz inostranstva učine transparentnim krši slobodu udruživanja, trebalo bi da se zapitamo. Jasno je da ovo tumačenje slobodu udruživanja dovodi na nesiguran teren. Na kraju krajeva, strano finansiranje nevladinih organizacija dotiče se osnovnih pitanja demokratije i suvereniteta, pitanja moći i toga ko može biti odgovoran za njeno korišćenje.
Regulatorni cilj slobode udruživanja, jednog od klasičnih liberalnih građanskih prava, jeste da ograniči moć države stvaranjem zaštićenog prostora u kojem se ljudi mogu okupiti i udružiti svoje djelovanje i resurse radi ostvarivanja političkih, kulturnih i društvenih ciljeva. Budući da definiše odnos između građana i države, sloboda udruživanja, kao i većina drugih građanskih prava, nije zamišljena kao transnacionalna. Ona nikada nije bila, niti je sada, namijenjena omogućavanju transnacionalnih finansijskih tokova i njihovom skrivanju, bez obzira na to da li time može biti ugrožen suverenitet neke zemlje.
Trebalo bi dvaput razmisliti o tome što ovo novo tumačenje Venecijanske komisije (koje su ponovile Ujedinjene nacije i druge međunarodne organizacije) definiše finansijske tokove iz bogatih i moćnih zemalja u siromašne i zemlje u razvoju kao „pravo“ i pritom zanemaruje ogroman disparitet moći između donatorskih i primalačkih zemalja. Značajno je da je Vrhovni sud Indije izričito odbacio takvo tumačenje: „Primanje donacija iz inostranstva ne može biti apsolutno ili stečeno pravo.“
Rasprava o zakonima o „stranim agentima“, koji regulišu finansiranje nevladinih organizacija iz inostranstva, često se vodila na neiskren način — u najboljem slučaju površno i uz brojne iskrivljenosti. Tokom najnovije kontroverze oko takvog zakona u Gruziji u proljeće 2024. godine, čitav niz evropskih predstavnika je izdao glasna upozorenja o tome kako će taj zakon navodno prekršiti norme EU. Ali nevladine organizacije eksplicitno ne spadaju u regulatornu nadležnost EU: ne postoji nikakva norma EU koju bi gruzijski zakon mogao prekršiti.
Prvo i prije svega, Zapad ne vidi brvno u vlastitom oku. Već više od dvadeset godina, zapadne vlade i fondacije imaju dominantan uticaj na politički i društveni razvoj u Gruziji. U zemlji koja je godinama primala jednu od najvećih količina strane pomoći po glavi stanovnika i koja je već deceniju na putu ka integraciji u EU, strani donatori i međunarodne finansijske institucije dugo su diktirali zakone i reforme. U ministarstvima su čak otvarali svoje kancelarije, a zvaničnicima dopunjavali plate. Primanja univerzitetskih profesora često zavise od stranih grantova — zapravo, cijeli univerziteti zavise od njih. Sektor nevladinih organizacija, koji je gotovo u potpunosti finansiran iz inostranstva, čini najveći dio gruzijske srednje klase i generiše mnoge političke ideje i mobilizacije na kojima opozicione stranke grade svoju snagu. Praktično svi mediji koji sebe nazivaju „nezavisnim“ finansirani su iz inostranstva, djelimično ili u potpunosti od strane vlada.
Ovaj aranžman je godinama funkcionisao sasvim otvoreno i uz oduševljenu saradnju gruzijskih donosilaca odluka i elita. Ali do 2020. godine počeo je da pokazuje pukotine. Pod vladajućom strankom Gruzijski san, Gruzija je bila primjer u usvajanju tehnokratskih reformi koje su propisali njeni zapadni partneri. Međutim, ti isti partneri su, uprkos tome, pokušali da izbace Gruzijski san s vlasti. Prvo djelimično, kroz šemu podjele vlasti koju je osmislila EU; zatim sve agresivnije nakon ruske invazije na Ukrajinu 2022. godine; a na kraju i potpuno otvoreno uoči izbora u oktobru 2024. godine. U tom periodu, zapadne vlade su nastavile da finansiraju snažnu i glasnu grupu partizanskih nevladinih organizacija koje su zahtijevale sankcije protiv vlade, njeno uklanjanje ili čak njeno rušenje. U proljeće 2023. godine gruzijska vlada je prvi put predložila zakon koji bi obavezivao nevladine organizacije s finansiranjem iz inostranstva da objavljuju svoje finansije. Nakon godinu dana velikih i povremenih protesta, zakon je usvojen.
Maks Blumental: Potencijalni atentator na Trampa regrutovao dobrovoljce za Ukrajinu
Kada je gruzijska vlada počela da se suprotstavlja stranom uticaju na nevladine organizacije, medije, oblikovanje politika i političke procese u zemlji, suočila se s oštrim optužbama za tajne dogovore s Rusijom i za navodnu podložnost uticaju Vladimira Putina — uprkos nedostatku bilo kakvih dokaza.
Ovaj dvostruki aršin rijetko se priznaje, a gotovo nikada ne dovodi u pitanje, jer je prema prećutnom konsenzusu prihvaćeno da je zapadni uticaj dobar, pošto mi „želimo najbolje“ za Gruziju i nikada ne bismo iskoristili svoju poziciju za sticanje bilo kakve prednosti pod izgovorom „zaštite gruzijske demokratije“ i promovisanja „reformi“ (što je eufemizam za niz pravnih i političkih promjena koje su prioritet zapadnim partnerima, a ne gruzijskim glasačima). Strani uticaj i narušavanje suvereniteta su prihvatljivi, sve dok to radimo mi.
Rasprava o zakonima o stranim agentima obično počinje od proizvoljne i pogrešne tačke — decenijama kasnije nego što bi trebalo. Ruski „zakon o stranim agentima“, usvojen jeseni 2012. godine, često se predstavlja kao inicijalna kapisla za globalni trend. Ovo pogodno pojačava narativ o „osovini autokratije“, bez obzira na istorijsku netačnost. Čak i ako uzmemo u obzir samo zakone koji regulišu sektor nevladinih organizacija, ovakvi zakoni usvajani su još od 1990-ih u različitim državama širom svijeta: 1991. u Mozambiku, 2001. u Irskoj, 2009. u Egiptu, 2010. u Indiji i 2011. u Izraelu.
Više od dvadeset godina provodila sam kasne noći za kompjuterom, u sali za sastanke donatora u Njujorku ili Briselu, a u onim najsrećnijim trenucima u neogrijanim podrumskim kancelarijama lokalnih organizacija u Odesi ili Biškeku. Vodila sam borbu koja se činila kao plemenita bitka na terenu promocije civilnog društva, finansija i represije: napisao/la sam stotine aplikacija za grantove s nevladinim organizacijama i za njih, lobirao/la kod fondacija, ambasada i agencija za pomoć u ime aktivista iz lokalnih zajednica. A onda sam iznova i iznova gledao/la kako novac koji smo obezbijedili omogućava tim aktivistima da rade koristan posao, ali ih istovremeno zarobljava u začarani krug materijalne i psihološke zavisnosti, kao i političke represije koja se obrušavala na njih upravo zbog toga što su bili finansirani iz inostranstva. A onda sam pokušavala mobilizovati resurse i protiv tih posljedica.
Godine 2016. učestvovala sam na međunarodnoj konferenciji o ženskim pravima, gdje smo razgovarali o „smanjenju prostora“ za djelovanje nevladinih organizacija. U to vrijeme taj izraz je kružio scenom globalnih nevladinih organizacija — izgovaran prikladno ozbiljnim tonom, sa širokim očima punim uzbune — i označavao je navodno novu i posebno malignu prijetnju aktivistima poput nas. Moj tadašnji šef, veteran brojnih sukoba (i figurativno i doslovno, jer je radio u zonama sukoba), koji je vodio žensku organizaciju staru više od sto godina, suho je prokomentarisao: „Ovaj problem je dobio ime onog trenutka kada donatori više nisu mogli slati novac u inostranstvo.“ Ali diskurs o „smanjenju prostora“ zvuči kao da je nešto potpuno novo i neočekivano da aktivisti — ljudi koji uzdrmavaju temelje moći — trpe pritiske od moćnika. Ili kao da je stanje u kojem vlade i fondacije mogu slati novac bilo gdje i bilo kada nekakav blaženi, prirodni poredak stvari, koji sada nepravedno nestaje.
Leri Džonson: Pismo Trampu o stvarnim ruskim ratnim gubicima
Nakon Drugog svjetskog rata, paralelno s dekolonizacijom, nevladine organizacije — značajno je napomenuti, „nevladine“ — polako, ali neizbježno postaju jedan od glavnih aktera u međunarodnoj razvojnoj pomoći, jer zemlje donatori nisu vjerovale da će države „Trećeg svijeta“ pravilno voditi društvene i ekonomske politike. U početku je ovakav stav dolazio iz iskrene solidarnosti „ljudi prema ljudima“, ali je ubrzo poprimio izrazito neoliberalne nuspojave. A pošto je to bilo vrijeme Hladnog rata, nevladine organizacije koje su djelovale u zemljama u razvoju rutinski su kooptirale zapadne obavještajne službe. To je na duge staze nanijelo ozbiljnu štetu reputaciji nevladinih organizacija širom svijeta, i to u gotovo svim slučajevima nepravedno.
Nakon kraja Hladnog rata, interesovanje za nevladine organizacije kao nosioce razvojne pomoći i reformi naglo je poraslo. U nekim afričkim zemljama, udio razvojne pomoći usmjeren na nevladine organizacije povećao se sa 1% na 20% u periodu od dvije decenije.
U postkomunističkim državama Istočne Evrope i Centralne Azije, Zapad je u početku pokušavao direktno oblikovati političke procese, i neko vrijeme lokalne vlasti su bile za to. Ali već nakon nekoliko godina pokazalo se da su političari i političke stranke problematični i teško upravljivi objekti za investiranje, dijelom zato što, za razliku od nevladinih organizacija, imaju autonomne baze moći u dijelovima stanovništva i značajne lokalne resurse pod svojom kontrolom. Apetit donatora za direktno finansiranje političkih institucija ubrzo je splasnuo, dok je finansiranje nevladinih organizacija dramatično poraslo.
Istovremeno, institucija nevladinih organizacija (NVO) doživjela je dramatičnu transformaciju, mnogo brže i dublje u zemljama u razvoju i posebno na području bivšeg Sovjetskog Saveza nego na Zapadu. Zapadne zakonodavne tradicije koje datiraju još iz devetnaestog vijeka odražavale su klasično građansko pravo na slobodu udruživanja i pružale regulatorni okvir za udruženja u bukvalnom smislu: ljudi su se okupljali kao članovi kluba ili sindikata i djelovali uglavnom putem volonterskih aktivnosti članova radi obostrane koristi ili opšteg dobra, a njihovo finansiranje je po pravilu dolazilo iz članarina. NVO koje zapadne vlade finansiraju kroz budžete za razvojnu pomoć izgledaju potpuno drugačije – više liče na start-ap firme kojima upravljaju društveni preduzetnici. Umjesto članova i volontera, ove organizacije imaju šefove i zaposlene raspoređene u strogoj hijerarhiji, a između onih koji grade profitabilne karijere upravljajući NVO i onih koji dobijaju njihovu pomoć postoje čvrste granice.
Ove NVO djeluju kao tehnički izvođači radova za agencije za razvojnu pomoć i često se namjerno koriste kao politički akteri: konsultuju ministarstva, pišu zakone, lobiraju kod domaćih i stranih vlada, preuzimaju ključne državne zadatke (iako često neefikasno i neujednačeno), podržavaju političke stranke i uključuju se u izborne kampanje. Sve ovo finansira se uglavnom ili isključivo iz inostranstva, a novac uglavnom dolazi od vlada — ne, kako se često tvrdi, od građana koji svojim malim donacijama od po nekoliko hiljada dolara ili eura pomažu lokalne zajednice. Primjer s finansiranjem obroka za starije u selu u Moldaviji, mada zasnovan na stvarnom slučaju, predstavlja rijetku iznimku u industriji razvojne pomoći.
Donatori vole da prikažu svoje finansiranje u čisto altruističkom svjetlu, kao da je njihova jedina namjera ublažavanje patnje u Gruziji, Moldaviji ili Malaviju, ili nagrađivanje „živahnog civilnog društva“ koje je navodno već postojalo i autentično djelovalo. Priča glasi da lokalni aktivisti sami odlučuju na šta će novac biti potrošen. Ali u stvarnosti, angažovanje NVO u eksplicitno političkom djelovanju odavno se smatra vrhuncem u dijeljenju stranih grantova — najprestižnijom disciplinom rezervisanom za najistaknutije igrače, koja omogućava najveći „efekat za uloženi novac“. Donatori donošenje zakona i njihovu implementaciju vide kao najefikasniji način da društva Globalnog juga izvedu iz njihove (kako ponekad mrmljaju iza zatvorenih vrata strano-pomoćnog kompleksa: „samoizazvane“) hronične krize.
Ništa od ovoga nije tajna. Javni pozivi za projekte rutinski i otvoreno naglašavaju da predloženi projekti trebaju težiti donošenju određenog novog zakona ili usvajanju određene reforme. Kada neka NVO dobije grant, može biti obavezana ugovorom da osigura donošenje pet novih zakona. I ovaj primjer je zasnovan na stvarnom slučaju.
Otpor pretjeranom uticaju nevladinih organizacija finansiranih iz inostranstva počeo je da se javlja širom svijeta decenijama prije ozloglašenog ruskog zakona o stranim agentima. U posljednjih petnaestak godina sve više zemalja donosi slične zakone. U početku su to činile zemlje koje već dugo primaju stranu pomoć, ali u novije vrijeme takvi zakoni se pojavljuju i u bogatim, zapadnim državama.
Poređenja između zakona o stranom uticaju u zapadnim državama i onima u Globalnom jugu često se izbjegavaju uz obrazloženje da ti zakoni na Zapadu imaju sasvim drugačiju svrhu — odbranu od hibridnog ratovanja koje vode Rusija ili Kina. Uvijek se naglašava kako na Zapadu niko ne bi ni pomislio da ograniči strano finansiranje NVO-a. Ali to je lako reći, s obzirom na to da NVO u zapadnim zemljama gotovo i ne dobijaju sredstva iz inostranstva. Društva donose zakone tek kad se problem koji zahtijeva regulaciju zaista pojavi; gdje nema problema, nema ni zakona. Maldivi nemaju zakon o planinskim spasilačkim operacijama, a Mongolija nema zakon o dubokomorskom ribolovu.
Čak i hipotetičko zapadno prihvatanje transnacionalnog finansiranja NVO-a polako se bliži kraju. Od prošle godine, Evropska komisija radi na novoj direktivi o „transparentnosti zastupanja interesa u ime trećih zemalja“, koja eksplicitno obuhvata NVO kao nosioce takvog „zastupanja interesa“. U Velikoj Britaniji i Kanadi nacrti sličnih zakona već su u izradi. Poznato je da u Sjedinjenim Državama zakon koji obavezuje predstavnike stranih interesa na registraciju postoji još od 1938. godine: Zakon o registraciji stranih agenata (FARA).
Američki eksperti za promociju demokratije tvrde s iskrenim ubjeđenjem da FARA nema ništa zajedničko sa zakonima o stranim agentima u Rusiji, Gruziji ili Indiji — da NVO u Sjedinjenim Državama nikada ne bi bile izložene trivijalnim optužbama da rade za strane interese. Ali Ministarstvo pravde SAD-a već neko vrijeme drugačije tumači stvari: još 2020. godine utvrdilo je da je jedna američka ekološka NVO preko grant ugovora postala „glavni izvođač“ za Norvešku agenciju za razvojnu saradnju i da je njeno djelovanje, budući da utiče na dijelove američke javnosti, čini stranim agentom obaveznim za registraciju pod FARA-om. NVO se na kraju registrovala, ali uz protest.
Očigledno je da ulazimo u eru pojačanog opreza prema svim oblicima stranog finansiranja, bilo gdje u svijetu. Koje će biti posljedice za sektor NVO-a? Na Zapadu gotovo nikakve, s obzirom na to da je strano finansiranje NVO-a tamo zanemarljivo. U zemljama poput Gruzije, međutim, gdje su NVO finansirane iz inostranstva preokrenule političku ekonomiju i društvene strukture, kraj stranog finansiranja predstavljao bi veliki potres.
Neki se ovdje zabrinuto pitaju: mogu li NVO to preživjeti? To je pogrešno pitanje, zasnovano na pogrešnim pretpostavkama. Gdje piše da trenutni oblik sektora NVO-a predstavlja jedini mogući i istovremeno najbolji oblik civilnog društva u ovoj ili onoj zemlji?
Bez stranog finansiranja putem grantova, većina NVO-a u Globalnom jugu uopšte ne bi ni postojala. Neke grupe i pokreti mogli su poprimiti radikalno drugačije oblike da tog finansiranja nije bilo. Morali bi se mnogo više oslanjati na podršku vlastite populacije i na njeno volontiranje i donacije, te bi samim tim morali više slušati svoje sugrađane i usmjeravati svoje misije prema njihovim stvarnim problemima. Ili bi morali mnogo bolje objasniti svoje ideje i rad kako bi pridobili javnost. Vjerovatno obje stvari. Bez stranog finansiranja, sektor NVO-a nikada ne bi stvorio visoko plaćenu, odvojenu elitu sličnu onoj koju čine bankarski i konsultantski krugovi na Zapadu.
Primjera radi: u protekloj deceniji, ogranak čuvene ruske organizacije za ljudska prava Memorijal u jednom provincijskom gradu počeo je da brani socijalna prava ugroženih grupa na sudu, umjesto da se bavi samo svojom prvobitnom misijom — dokumentovanjem zločina iz Staljinove ere. „Prije nego što možemo govoriti o nepravdama iz prošlosti, moramo ljudima omogućiti da dožive pravdu ovdje i sada,“ rekao mi je njihov mladi direktor.
Ovaj novi fokus njihovog rada pokazao se toliko popularnim da je organizacija sve više mogla da se oslanja na lokalne donacije. Stariji članovi odbora, koji su prije nekoliko godina prepustili upravljanje novoj generaciji, dodali su: „U naše vrijeme bili smo dobri u pisanju aplikacija za strane grantove, ali nismo mogli da radimo ovo što sada radi mlada generacija.“ Možda bi stvari išle drugačijim putem za ruske organizacije za ljudska prava da su još devedesetih bile primorane da se obrate svojim sugrađanima.
Sektor NVO-a u Globalnom jugu i na periferiji EU — gotovo u potpunosti finansiran iz inostranstva, istovremeno naduvan i nefunkcionalan — dio je globalnog poretka unipolarnog momenta nakon Hladnog rata. Taj poredak sada puca po šavovima. NVO nisu sibirski tigrovi koje treba čuvati zbog njih samih. Kada to shvatimo, ne bi trebalo panično čuvati postojeće interese, već iskreno dopustiti da se formiraju bolji, održiviji i lokalno ukorijenjeni oblici civilnog društva.
Almut Rohovanski je aktivistkinja specijalizovana za mobilizaciju resursa za civilno društvo na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. Njeni tekstovi na ovu temu objavljuju se na njenoj platformi Substack, pod nazivom Discomfort Zone (Zona nelagode).
Izvor: ZNetwork
