Piše: Novica Đurić
Novica Đurić je tokom dugogodišnjeg plodnog rada iznjedrio brojna djela poezije, proze, esejistike, radio kao novinar i urednik brojnih časopisa, a od 2015. je i na čelu Udruženja književnika Crne Gore. Dobitnik je i mnogih priznanja, a posljednje je stiglo juče. Dobitnik je nagrade Miroslavljevo jevanđelje za prethodne tri godine, a za knjigu poezije „Grad Gospoda i pčela“, objavljenu 2024. godine u izdanju Unireksa.
Njegova djela prevođena su na ruski, njemački, engleski, arapski, italijanski…
Nedavno ste predstavili svoju novu knjigu – zbirku poezije „Grad Gospoda i pčela“. Šta je bila inspiracija za pjesme i jeste li i u ovoj zbirci ostali dosljedni motivima koji su karakteristični za vašu poeziju?
– Inspiracija za ovu zbirku dolazi iz kontrasta između duhovnog i svakodnevnog, između univerzalnih pitanja ljudske egzistencije i „sitnih“ trenutaka koji čine našu svakodnevicu. Grad u naslovu simbolizuje zajednicu,
organizaciju i prolaznost, dok pčele aludiraju na rad, sklad i cikluse prirode. Motivi religije, duhovnosti i unutrašnje potrage za smislom, koji su i ranije bili karakteristični za moju poeziju, prisutni su i ovdje, ali s dubljim uranjanjem u savremeni kontekst. „Grad Gospoda i pčela“ je zbirka poezije koja se bavi dubokim temama duhovnosti, identiteta i prirode kroz simbolički i često alegorijski prikaz urbanog i prirodnog svijeta.
Pisac i književni kritičar magistar Marijana Zečević je za ovu zbirku pjesama napisala da „postavlja hipotezu šta je zapravo umjetnost?“
„Novica Đurić uspostavlja princip po kojem umjetnost nije samo medijum koji i osjećamo i proizvodimo preko naših čula, već i produkt intelektualnog iskustva kroz poznavanje umjetničkih tekovina i relikvija. Otuda je u zbirci pjesama Grad Gospoda i pčela uspostavljen odnos hrišćanskih i renesansnih simbola, pravaca koji su se i u umjetnosti smjenjivali kroz svojstva srednjevjekovne i renesansne plime“, napisala je Zečević.
Nakon „Tajne Hristove čestice“ i u ovoj zbirci imamo u naslovu asocijaciju na religiju. Koliko je književnost povezana sa religijom, gdje se sve dodiruju?
– Religija i književnost su od davnina isprepletene, jer obje tragaju za smislom i istražuju ljudsku prirodu. Književnost koristi simboliku, mitove i arhetipove često preuzete iz religijskih tradicija, dok religija koristi
književne forme da prenese svoje poruke. One se dodiruju u oblasti etike, filozofije i estetike, jer oboje postavljaju pitanja o svrsi, vrijednosti i prolaznosti života.
Pišete i prozu i poeziju. Brana Petrović je govorio da je proza “razblažena poezija“. Koja vrsta stvaranja vama više godi?
– Poezija je moj prvobitni jezik, način na koji spontano izražavam misli i osjećanja. Proza, s druge strane, pruža prostor za razradu likova, priča i dublje analize. Rekao bih da mi poezija dolazi instinktivnije, ali i proza ima svoj šarm, jer omogućava dugotrajnije povezivanje s čitaocima. Jedno drugom ne umanjuje vrijednost, već se dopunjuju.
Je li vaše stvaranje odvojeno od stvarnosti, odnosno pišete li čitaocu i za čitaoca ili samo pratite svoju misao i inspiraciju?
– U početku, stvaranje je uvijek intimno, vođeno unutrašnjom potrebom. Međutim, dok oblikujem pjesmu ili priču, razmišljam o čitaocu, o tome kako će moje riječi odjeknuti u njegovom svijetu. Pokušavam da postignem balans između ličnog izraza i univerzalnosti koja omogućava prepoznavanje i identifikaciju.
Dijelom se obistinilo Miljkovićevo proročanstvo „poeziju će svi pisati“. Pojavom društvenih mreža svi su dobili priliku da „pišu i objavljuju“. Koliko je to dobro?
– Demokratizacija stvaranja svakako ima svoje prednosti, jer daje glas onima koji su ranije bili marginalizovani. Ipak, to nosi i rizik razvodnjavanja kvaliteta. U obilju sadržaja, teško je pronaći autentične i vrijedne glasove. Zato je ključno da se razvijaju kritičko mišljenje i sposobnost da se prepozna istinska vrijednost.
Novica Đurić: Miodrag Bulatović u Ostrogu (2)
Postoji škola mišljenja da se dobre knjige čitaju sa olovkom u ruci. Koliko je danas takvih knjiga?
– Dobre knjige i dalje postoje, ali pitanje je koliko smo mi, kao čitaoci, spremni da im se posvetimo s pažnjom kakvu zaslužuju. Ubrzani ritam života i površno konzumiranje sadržaja smanjuju spremnost na dublje čitanje. Međutim, one knjige koje inspirišu čitaoca da zastane, razmisli i zabilježi svoje misli, uvijek će biti prepoznate.
Ko sve treba da se bavi kulturom i njegovanjem čitanja?
– Kultura i čitanje su odgovornost cijelog društva. Obrazovne institucije, biblioteke, mediji, roditelji i umjetnici imaju ključnu ulogu. Potrebna je saradnja na svim nivoima da bi se razvila ljubav prema knjigama i umjetnosti.
Kako mlade motivisati da čitaju? Šta im odgovoriti na pitanje – zašto da čitam?
– Mladi trebaju da osjete da im čitanje donosi korist, ali i radost. Knjige šire horizonte, razvijaju empatiju i pomažu u razumijevanju sebe i svijeta. Na pitanje „zašto čitati“ odgovorio bih: zato što svaka knjiga može biti ključ koji otvara vrata novim svjetovima.
Dobre knjige i dalje postoje, ali pitanje je koliko smo mi, kao čitaoci, spremni da im se posvetimo s pažnjom kakvu zaslužuju
Postaje li se čitanjem i bolji, ili samo načitaniji?
– Čitanje može da učini čovjeka boljim, ali to zavisi od njegove otvorenosti da usvojene spoznaje primijeni u stvarnom životu. Samo gomilanje informacija ne vodi napretku. Ključ je u tome kako razumijemo i koristimo ono što pročitamo.
Na čelu ste Udruženja književnika Crne Gore. Koliko uspijevate da podržite crnogorske umjetnike u ostvarivanju njihovih ciljeva i nastojanju da se za njihova djela čuje i dalje od Crne Gore? Šta su Vam u tom poslu najveći izazovi?
– Trudimo se da kroz projekte, festivale i saradnje sa međunarodnim udruženjima promovišemo crnogorske autore. Najveći izazov je nedostatak sredstava i svijesti o važnosti kulture kao temelja identiteta. Ipak, entuzijazam i predanost kolega često prevazilaze te prepreke. Naša je misija da pokažemo da crnogorska književnost ima što da ponudi svijetu, i ponudili smo. Nije dobro za kulturni identitet ustoličenje nove- filosofije kulture kojom se uspostavlja neka vrsta lake estrade gdje “kuturni prvaci” slave svoje moderatorske uloge.
Posebno je zabrinjavajuća činjenica da su instituicije od posebnog značaja za kulturu jednog naroda, koje su starije od CANU i Univerziteta Crne Gore po nekoliko decenija, kao naprimjer Udruženje književnika Crne Gore, prepuštene prosjačenju, jer su privatna preduzeća za raubovanje kuture preuzela primat i ona kasiraju svake godine stotine hiljada eura iz raznih državnih kasa!? Jedan broj njih ima toliko konstituenata koliko članova porodice. Pokazalo se da se i dalje najbolje finansira kultura porodice. No, do je duga priča. Biće prilike.
Izvor: RTCG
