Piše: Novica Đurić
„Ja sam s balkona dozivao zvezde. Lajao na sebe. Pljuvao po likovima iz podzemlja, zamišljao kako nas vode u tamnicu…”, priča Bule bez i jedne grimase na licu. Poprimače stolicu, hoće skoro na uvo nešto da mi kaže. Kao da je po srijedi velika tajna, tiho mi veli: „Moraš da me odvezeš u manastir Ostrog. Nikada nisam bio. Nikada. Mislio sam i da neću. Ali se sinoć dogodi čudo. Ležim, onako obučen, i vidim na plafonu kako mi se vrzmaju neke čudne senke. Pokušavam da ih raspoznam i tako zaspah. U neko doba čujem, čujem kako me majka doziva i govori: ’Bule,sine, idi u Ostrog. Ajde, sine, molim te. Poslušaj me ovaj put’. Ja vičem da neću, a ona ponavlja: ’Idi, sine, idi.’” „To te nije zvala majka, to te zvao Sveti Vasilije. Nema šta tu da se razmišlja i priča. Idemo”, prekinuh ga u pola iskaza.
„Stani! Stani!”, uzvraća.„Nije lako meni pregrešnom ljubiti ćivot Svetog Vasilija i tražiti oprost. Kako? Kako ja tamo? Malo je svetlosti u mom životu. Malo. Ima li išta čemu se nisam narugao? Verovah malo. Mogu li ja to i nemoj da mi govoriš da idemo ako ne misliš da ja to mogu!”
Šta sada?! Gospode, šta god da kažem možda se ogriješim. Riječi molitve koju svaku noć izgovaram prije nego se snu predam izgovorih u tom trenu: „Gospode, Isuse Hriste, Sine Božji, pomilujme grešnoga”. Ponovih molitvu nekoliko puta. Prekrstih se. Vide Bule i reče: „Ti se to prekrsti. Nešto nije u redu? Ne ide ti se sa mnom… Reci, razumeću šta god da je posredi”. „Izgovorih jednu molitvu za nasgrešne i pregrešne. Tražih oprost. Eto,to je to”. Nije mi bilo lako. Velika je to odgovornost pred sobom i Gospodom, jer kako bih ja mogao znati da li nekomože cjelivati sveca ili ne? Polazim od uvjerenja da Gospod iskušava, prašta i blagosilja i grešnike pokazujući im put pravde i dobročinstva. Pored velike dileme i zabrinutosti, priznajem, bio sami ponosanšto kod Svetog VasilijaOstroškog vodim velikana, klasika, najprevođenijeg pisca u onoj ondašnjoj veljoj Jugoslaviji – Miodraga Bulatovića Buleta.
Novica Đurić: Miodrag Bulatović u Ostrogu (2)
Bio sam ponosan jer podjednako učestvujem i svjedočim jedan veliki trenutak u životu čovjeka koji je jednom riječju, u jednom danu, svijetu rekao „slobodan si”. Maher koji je predriblao sve mahere stvarnog i političkog podzemlja, pisac-kockar otvorenog pokera, šmeker koji je predriblao kraljeve, careve, vladare, biznismene, pisce, kockare, hvalisavce, lažove, bogataše, imućne i vesele, zaljubljene pjesnikinje… Šarmer pristojnih dama i onih lakog morala. Čovjek koji je osvojio pola svijeta „Crvenim pijetlom”, ali ne i svoju Crnu Goru. Čovjek koji je najavio ljude – ubice po svijetu, koji je vidio crne ptice nad našim svetinjama, jednostavno – pisac koji je s lica i naličja osvijetlio svoja predskazanja…
Čovjek-siroče, gdje god da je živio, koji je petokraku pretvorio u žabu, a sebe gromovito predstavio u vrijeme kada je oluja najavljivala uragan u srpskomnarodu. Mislim kako je najbolje prećutati njegovo novo insistiranje na odgovoru. Tišina će dovoljno reći.„Ćuti”, kažem sebi. Od doručka ne bi ništa.
Tek onako zalogaj ili dva, ni mrve više. Kao da nam neko naredi, ustasmo u isti mah i krenusmo prema izlazu restorana. Ispred hotela s osmjehom pitam Buleta idemo li u Ostrog, našta će on reći: „Nema nam druge”, uhvati me za ruku, steže i nastavi, „Moram da idem kod sveca, nešto me strašno vuče. Osećam, ako se poklonim svecu dobiću znak,stići će glas da mi je majka oprostila što presekoh njene molbe da je ne ostavljam, da ne odlazim iz Bijelog Polja koje nosim kao posebnu emociju iako sam tamo kao dete osetio miris očeve krvi i sa sobom poneo toplinu njegove ruke. Idemo, idemo…”
Izvor: Dnevnik, 21.7.2024.
