Piše: Elis Bektaš
Sjetih se jutros poduke, možda i najvažnije u životu, koju mi je svojevremeno pružio mačak Sokrat.
Sokrat ime nije dobio tek tako već ga je u potpunosti zaslužio, premda nije bio brbljiv poput slavnog Atinjanina – svoju ironiju i svoju majeutiku iskazivao je, prije svega, sadržajnim pogledom i elegantnim protezanjem, ponekad i nehajnim lelujanjem repa.
Sokrat nije bio kućni mačor, premda je suvereno vladao manirima ponašanja. Vrijeme je provodio napolju, obljubljujući mačke i rastjerujući pse, te nedostojanstvene kolektiviste, i tek bi povremeno, iscrpljen i prekriven ljubavnim ožiljcima, dolazio da predahne nekoliko dana kod mene i da obnovi izgubljenu snagu.
Iako mu je sve bilo dozvoljeno, nikada nije činio ništa što bi se moglo nazvati nepristojnim – uglavnom je mirno ležao, tu i tamo gledao dosadni TV program i uživao u češkanju zaušja, naravno, ne dopuštajući da to češkanje predugo traje, jer je dobro znao kakve opasnosti leže u pripitomljavanju ljudi.
Ukoliko je Sokrat imao slabosti, onda su to bile sardine. Prema hrani se odnosio sa aristokratskim prezirom, smatrajući je za banalnu i vulgarnu nužnost, ali sardine – e u njima je uživao, takođe na način aristokratski.
Onako dostojanstven, Sokrat nije volio da bude uznemiravan dok jede i to se, htjeli – ne htjeli, moralo poštovati. Ipak, jednom sam uzeo da ga krišom posmatram, nakon što sam mu na tanjiriću poslužio dvije sardine, tek izvađene iz konzerve i još uvijek prekrivene slojem ulja.
Sokrat se bijaše spustio kraj tanjirića, nekoliko časaka uživao u zamamnom mirisu, a potom spustio glavu i uzeo da predano i posvećeno liže poslužene ribe. Da sardine iz konzervi imaju glave, rekao bih od glave do repa i natrag.
Tek kada je polizao i posljednju kapljicu sa vretenastih ribljih tijela, stao je da ih jede.
Eto, to je ta mudra poduka koju sam primio od mačora Sokrata.
Ukoliko to ima nekog značaja, boja Sokratovog krzna bila je pretežno siva.
