Piše: Elis Bektaš
Često se vraćam Pekićevim dnevničkim zapisima koji me nagone da razmišljam o muci umjetnika i mislioca, a prije svega ljudskog bića, što je porađa voljna ili iznuđena nedosljednost. Oportuno pristajanje na besmislene kompromise, koje u jednom času može izgledati kao razborit i pragmatičan čin, već sutra može postati vrelo čovjekove gorčine i onog strašnog osjećanja da je iznevjerio sebe sama. Da barem malo ublaže tu gorčinu, marljivim je piscima na raspolaganju riječ, kojom oni sebe objašnjavaju ili njome prikrivaju muku sadržanu u sudaru jednostavnosti i istine o sebi. Ali oni koji ne pišu, ili pišu ali samo okaziono i ne uzdajući se u moć vlastitih riječi, oni trebaju na vrijeme razmišljati o posljedicama svojih pristajanja i svojih kompromisa i o načinima da tu gorčinu izbjegnu, jer je ničim neće moći ublažiti i zatomiti kad ona počne šikljati iz njih i pretvarati ih u jetke, cinične starce koji umjesto lijepih sjećanja imaju samo nedovršene obračune, i sa svijetom i sa samim sobom.
Zaista se teško oteti utisku da je Pekić, onako odmjeren i zatajan na površini, u svojim posljednjim godinama iskusio mučne trenutke u kojima je žalio što nije na vrijeme nekim ljudima u lice i javno rekao neke stvari. Posve je izlišno raspravljati o tome da li je u pravu bio Pekić ili njegovi oponenti, stvar je u tome da je on prešućivao – samoga sebe. I da je tako, na neki način, sebe samoga iznevjerio. Pekić je bio gospodstven i konfliktima nesklon čovjek, pa je takav manir u odnosu spram života prenio i u svoje pisanje te ovo o čemu govorim nije baš lako prepoznati u njegovim zapisima. Tek tu i tamo bljesne iskra filozofične ljutnje na sebe sama. Većina bi drugih pisaca na njegovom mjestu od toga napravila lični performans, u kom bi emocije postupno istiskivale misli da ih na kraju potpuno prognaju. A to je onda žalostan prizor, jer takva samooperetizacija neće potaknuti žuđenu empatiju kod drugih, već samo sažaljenje, to najužasnije od svih osjećanja na kojima ljudi grade međusobne odnose.
Svi činimo greške i to nije tako tragično kao što izgleda onima koji vjeruju da je bi život trebao oponašati školski nastavni sadržaj. Bitno je da se o vlastitim greškama razmišlja i to na način koji svaku blagonaklonost i pomirljivost odbacuje kao opasne i štetne. Posipati se pepelom pred drugima zbog neke ranije greške samo je nova greška u nizu, počesto odvratnija od prethodne. Biti nemilosrdan prema vlastitim greškama u samoći, to je ono što čovjek duguje sebi, jer samo tako može ostati vjeran samome sebi, čak i ako je svoje ispravnosti zamijenio novim ispravnostima.
Svaki se čovjek neprekidno mijenja, bio on toga svjestan ili ne, a pritom nam nije dato da sa pouzdanjem možemo predvidjeti ishod naših metamorfoza. Stoga nije razborito oslanjati se na današnju, uvijek samo prividnu, čvrstoću kao garanciju da sutra nećemo biti ranjeni i obogaljeni svojim jučerašnjim propustom ili greškom. Ovaj ja, samouvjeren i pun pouzdanja, koji na grešku odmahuje rukom i prihvata je kao ni po čemu presudan element svog života, možda će već sutra biti zamijenjen nekim drugim ja, koji će zbog te greške patiti, doživljavajući je kao svoju prvu i potpuniju smrt, nakon koje mu ne preostaje ništa drugo doli u gorčini čekati i onu formalnu, biološku.
No to što se čovjek bavi, i što će se baviti, vlastitim greškama u samoći i ne posipajući se pepelom kako bi iskamčio pohvalu i potvrdu vlastite dobrote, od njega ne zahtijeva da ignoriše tuđe greške, pogotovo kada se one izravno tiču njega i sa njegovim se greškama prepliću. Nikakvu obavezu pred čovjeka ne postavlja ni to što je na greške drugih u jednom času prešutno pristajao, tada smatrajući da je to odbranjiv i neškodljiv kompromis.
