Piše: Milorad Durutović
Jedna misao Nikolaja Berđajeva može se uspješno adaptirati za naše društveno-politički prilike: „Inteligencija kod nas nije mogla da živi u sadašnjosti, živela je u budućnosti, a ponekad i u prošlosti“. Može se adaptirati iz najmanje dva razloga.
Prvo, politička klasa je progutala, obezvrijedila ili sakrila društvenu inteligenciju, te je političar istovremeno postao sinonim za intelektualca.
Drugo, nas su političari vodili ili u „Veliku Tradiciju“ ili u „Veliku Utopiju“. (Riječ je, dakle, o univerzalnom problemu kojem će Mihail Epštejn posvetiti čitavu jednu studiju, „Hronocid: Prilog za vaskrsavanje vremena“. Međutim, to je druga priča. Vratimo se nama.)
Nekolike decenije političari su obesmišljavali prošlost i sadašnjost. Jer njihovi podvizi imali su cilj ili da nas zaglavljuju u prošlosti, ili da nas utapaju u snivanje o svijetloj budućnosti. Međutim, bez obzira na smjer kretanja, posljedica je bila ista: anesteziranje sadašnjosti, ovladavanje vremenom sadašnjim, ali bez prosvjetiteljskih, progresivnih ili revolucionarnih zahvata. Samo to, u odsustvu ikakve sposobnosti i ideje da se izbore za sadašnji razvoj, oni nas vitlaju od prošlosti do budućnosti, proždirući naše godine, kao skakavci; kao „skakavci“ iz Pekićeve autobiografske proze.
Opet, aluzija se može proširiti na onaj starozavjetni repertoar zala, najezde hordi zla, koje s vremena na vrijeme pohodi narode, progutaju sve žitnice, vinograde, drveće, bašte… Dakle, onako kako su našu privredu, ekonomiju, moral, religioznost, intelektualnu klasu i sve redom progutali naši politički skakavci.
No, ni ova priča ne bi bila potpuna kada se taman u starozavjetnom ključu ne bismo dotakli uvjerenja da smo platili danak svom ogrehovljenu, bogootpadništvu. Otuda ni Borislav Pekić nije slučajno posegnuo za metaforom najezde skakavaca, opisujući nekoliko presudnih godina od 1948. do 1954. godine. U tim godinama prelomila se naša narodna sudbina, odredila cijena mita (političkog stereotipa) o bratstvu i jedinstvu bez Boga.
Ako bismo još malo razmišljali starozavjetnim mjerama, mogli bismo pomišljati da smo tek kroz litije 2020. godine krenuli u pravcu izbavljenja, duhovnog ozdravljenja. Ali naša sadašnjost izgleda opet zavisi samo od političkih skakutana. Ostaje da vidimo šta će o njima govoriti dani budući.
