Piše: Elis Bektaš
Korupcija, etimološki posmatrano, predstavlja lomljenje i drobljenje društvenih etičkih i vrijednosnih normi, dakle njihovo propadanje do tačke u kojoj gube svoje značenje i svoj smisao. To, dakle, znači da je nužni uslov za postojanje korupcije prethodno postojanje opšteprihvaćenih i široko primjenjivanih društvenih etičkih i vrijednosnih normi.
Sve to vodi ka jednom naizgled prenaglašenom zaključku, koji veli da korupcija u mnogim društvima, uključujući tu i ova postjugoslovenska, ne može da postoji – dovoljno je baciti ovlašan pogled na arhive dnevne štampe i periodike u ovdašnjim zemljama i vidjeti da su ona neprekidno obilježena nasiljem nad etičkim i vrijednosnim normama, odnosno da su one u svakoj epohi bile lomljene i drobljene, na ovaj ili onaj način.
Ono što nazivamo korupcijom ovdje je u stvari tradicija, oblikovana činjenicom da ni državna ni nacionalna ni društvena svijest u balkanskim zajednicama nikad nisu uspjele dozreti i stasati u čuvare ideje javnog dobra, već su elite koje su u određenom periodu upravljale tim zajednicama idejom javnog dobra proglašavale ono što se uklapalo u njihove ideološke okvire i interesne imperative.
Istini za volju, neka razlika između sadašnjeg trenutka i prošlosti ipak postoji. U prošlosti je bilo više artikulisanih glasova koji su ukazivali na tradiciju što je zovemo korupcijom i na njenu pogubnost. Danas su takvi glasovi uglavnom histerični i izviru iz jednog pervertiranog doživljaja stvarnosti koji počiva na uvjerenju da su društvene etičke i vrijednosne norme unaprijed zadate. A nisu, već su one dinamični i neprekidno mijenjajući fenomeni, za čije oblikovanje upravo društvo snosi najveću odgovornost.
Problem sa današnjom histerijom kao dominantnim modelom društvene kritike jeste to što ona nema snagu da društvo i njegove institucije potakne na prenuće i na akciju i što nema snagu da uplaši političke strukture, koje su po prirodi stvari patroni i gardisti korupcije u svakoj zajednici.
S druge strane, u političkom prostoru današnjice sazrela je jedna veoma maligna, ali, moram se priznati, i veoma pragmatična i racionalna svijest koja shvata da pravosudne institucije i zatvorski kapaciteti jednostavno nisu dovoljni da nadjačaju korupciju. Ona je sveprisutna, u njoj učestvuje ogroman broj ljudi, često i nesvjestan da to čini i, što je još gore, nesvjestan kakvu dugoročnu štetu čini ne samo društvu već i vlastitom potomstvu, sadejstvujući u upropaštavanju budućnosti.
Na stotinu onih koji sa pozicija moći ostvaruju protivpravnu i nezakonitu korist, eventualno jedan ili dvojica okaziono završe pred sudom, po pravilu u farsičnim procesima, a ostali nastavljaju sa svojim štetočinskim poslom, vođeni uvjerenjem – neće baš mene uhvatiti, ja ću uspjeti. To je sasvim prihvatljiva stopa gubitaka u napadu na samu srž i na same temelje društva, a kad se potkopaju i razrove temelji društva, onda se ni državna ni nacionalna ni građanska svijest nemaju čemu dobrome nadati.
Zbog toga treba tragati za modelom koji će u zakonodavna tijela dovesti jednu novu energiju i jednu novu svijest, spremnu da se suoči sa izazovima trenutka i da preispita postojeće zakonske i kaznene norme i praksu, te da ih prilagodi zahtjevima ideje javnog dobra. Jedna od takvih ideja jeste promjena načina kažnjavanja onih koji kao učesnici u izvršnoj, zakonodavnoj ili sudskoj vlasti ogreznu u korupciju.
Umjesto proceduralnih trakavica koje traju dok se ne zaboravi šta im je povod i koje se okončavaju presudama koje se potom izvrdavaju i ruše, one koji sa pozicija moći, dakle kao učesnici izvršne, zakonodavne ili sudske vlasti ogreznu u korupciju, možda bi valjalo kažnjavati jednom drevnom i zaboravljenom kaznom – javnim batinanjem. A nakon izvršene kazne, osuđenik se upućuje kući, da mu ukućani kuhaju supice i mijenjaju obloge, umjesto da leži i jede u zatvorskoj ćeliji i o budžetskom trošku.
Ovaj prijedlog mnogi će, ne sumnjam, nazvati varvarskim i on u sebi zaista sadrži natruhe varvarstva. Ali ujedno sadrži i opomenu iz veličanstvene Kafavijeve pjesme Iščekivanje varvara koja završava stihovima
Bez varvara sada što će biti s nama?
Ti ljudi, na kraju, bjehu neko rješenje.
