Piše: Ivan Jokanović
U četvrtak petog decembra, Mišel Barnije, koji je funciju premijera Francuske obavljao svega 90 dana, što je najkraći mandat u istoriji Pete republike, je podneo ostavku predsedniku Emanuelu Makronu, nakon što je Narodna skupština četvrtog decembra izglasala nepoverenje njegovoj vladi. To nije bio prvi put da su Mišel Barnije i njegova vlada bili meta glasanja o nepoverenju od strane poslanika.
Samo imenovanje ovog iskusnog francuskog političara za premijera petog septembra je navelo revoltirane poslanike koalicije levih stranaka Novi narodni front (Nouveau Front populaire – NFP) da podnesu zahtev za glasanje o nepoverenju (motion de censure), koje je i održano osmog oktobra.
Međutim, ono je bilo neuspešno, prvenstveno zahvaljujući nedostatku podrške od strane koalicije okupljene oko Nacionalnog okupljanja (Rassemblement national – RN), čime nije ostvarena neophodna apsolutna većina od najmanje 289 poslanika u Narodnoj skupštini.
Za spomenuti zahtev je glasalo ukupno 197 poslanika, za četiri više od broja kojim raspolaže Novi narodni front. Nacionalno okupljanje je svojim odbijanjem da podrži izglasavanje nepoverenja zapravo dalo prećutnu saglasnost Barnijeovoj vladi, te je, posledično, Barnije svakako morao da uzima u obzir razmišljanja, stavove i zahteve ove stranke kako bi i u budućnosti nastavio da obavlja funkciju premijera.
Pribegavanje članu 49
Ovoga puta je kamen spoticanja predstavljalo donošenje zakona o budžetu za narednu, 2025. godinu, kojim se nastojao umanjiti javni deficit Francuske kroz rast poreza i smanjenje potrošnje.
Barnije je pokazao određeni nivo otvorenosti za saradnju sa koalicijom čiji je stožer Nacionalno okupljanje, prihvatajući neke od zahteva koji su pristizali sa te strane političkog spektra, kao što je odustajanje od povećanja poreza na struju. [1]
Međutim, pokazalo se da takva odstupanja nisu urodila plodom. Marin le Pen, bivša predsednica Nacionalnog okupljanja i čelnik grupe ove stranke u Narodnoj skupštini, je takav budžet nazvala „socijalističkim“. [2] Isti stav deli i Erik Ćoti, osnivač i predsednik Unije desnice za Republiku (Union des droites pour la République – UDR), za koga je predloženi budžet „najsocijalističkiji od vremena Fransoa Miterana“. [3]
Svestan da ne raspolaže neophodnom većinom u Narodnoj skupštini, Mišel Barnije je, kako bi se deo budžeta koji se odnosi na socijalno osiguranje smatrao usvojenim, pribegao upotrebi člana 49, st. 3 Ustava Francuske.
Naime, spomenuti član dozvoljava predsedniku vlade da Narodnoj skupštini nametne, bez glasanja, pre svega zakon o budžetu ili zakon o finansiranju socijalnog osiguranja. Takođe, predsednik vlade se može služiti istim ovlašćenjem kako bi se, bez glasanja u Narodnoj skupštini, još jedan vladin predlog zakona po sednici smatrao usvojenim, pri čemu se primena ove odredbe ne ograničava isključivo na redovnu sednicu Narodne skupštine, koja počinje prvog radnog dana u oktobru, a završava se poslednjeg radnog dana u junu (član 28, st. 1 Ustava).
Stoga, ništa ne sprečava predsednika vlade da zahteva održavanje vanredne sednice Narodne skupštine po posebnom dnevnom redu, na kojoj bi došlo do usvajanja zakona korišćenjem člana 49, st. 3 Ustava.
Trenutno važeća sadržina spomenutog člana, koji kao što smo videli posebno spominje zakon o budžetu i zakon o finansiranju socijalnog osiguranja, je plod ustavne reforme iz 2008. godine, kojom je upotreba ovog ovlašćena vidno ograničena u odnosu na ranije rešenje.
Francuski pravnik i socijalistički političar, bivši ministar pravde (1981-1986) Robert Badinter (Robert Badinter, 1928-2024), srpskoj javnosti najpoznatiji kao predsednik takozvane „Badenterove komisije“, je 2019. godine izjavio da je „član 49, st. 3 neophodan jedino u oblasti finansija i budžeta, dok u ostalim stvarima mora da nestane“. [4]
Nesumnjivo je da samo postojanje ovlašćenja nametanja zakona značajno olakšava rad vlade i ojačava njen ustavnopravni položaj u odnosu na Narodnu skupštinu, što je i bio primarni cilj ustavotvoraca. [5]
U suštini, predsednik vlade će iskoristiti ovu mogućnost kada god je stanje unutar Narodne skupštine takvo da vlada ne može računati na većinu potrebnu za usvajanje zakona. Venecijanska komisija, savetodavno telo Saveta Evrope, je ovlašćenje iz člana 49, st. 3 ocenila kao „značajno mešanje izvršne vlasti u nadležnosti i ulogu zakonodavne vlasti“, koje je „jedinstveno“ u Evropi i „problematično“. [6]
Odgovor Skupštine
Međutim, poslanici koji se protive nametanju zakona od strane predsednika vlade mogu u roku od 24 časa da podnesu zahtev za glasanje o nepoverenju. Neposredno nakon što je Mišel Barnije obznanio da će se služiti članom 49, st. 3 Ustava, podneta su dva ovakva zahteva od strane Novog narodnog fronta i koalicije okupljenje oko Nacionalnog okupljanja.
Dalje, ukoliko se apsolutna većina članova Narodne skupštine izjasni u korist zahteva za izglasavanje nepoverenja, smatraće se da zakon, koji je predsednik vlade prethodno pokušao nametnuti, nije usvojen, a sam predsednik vlade je dužan da podnese ostavku predsedniku Republike (član 50).
U slučaju glasanja o nepoverenju vladi Mišela Barnijea, uspostavljena je sinergija između poslanika Novog narodnog fronta, Nacionalnog okupljanja i Unije desnice za Republiku, između krajnje levih i desnih političkih stranaka, te je Barnijeovu vladu rezolutno odbacila apsolutna većina od 331 poslanika.
Kako bi se shvatio istorijski značaj ovog glasanja, neophodno je naglasiti da vladi u istoriji Pete republike nikada ranije nije uspešno izglasano nepoverenje povezano sa upotrebom člana 49. st. 3 Ustava. Počev od donošenja Ustava 1958. godine, ovlašćenje usvajanja zakona bez izjašnjavanja Narodne skupštine je iskorišćeno preko 100 puta, a da zahtev za glasanje o nepoverenju nikada pre 2024. godine i vlade pod vođstvom Mišela Barnijea nije podržala apsolutna većina poslanika.
Samo je Elizabet Born (Élisabeth Borne, predsednica vlade od maja 2022. do januara 2024.) ukupno 23 puta pribegla upotrebi ovog više puta spomenutog ovlašćenja.
Stoga, iako koalicija Novog narodnog fronta nije ponovila rezultat Narodnog fronta (Front Populaire), čije je ime posudila, sa izbora održanih 1936. godine, koji su na kormilo vlade doveli socijalistu Leona Bluma (Léon Blum 1872-1950), ostaće zabeleženo da je, zajedničkim delovanjem sa krajnje desnim strankama, prvi put u istoriji Pete republike prouzrokovala pad vlade neposredno povezan sa članom 49, st. 3 Ustava.
Takođe, vredi podvući da je direktna veza sa članom 49, st. 3 ključna razlika između ovogodišnjeg izglasavanja nepoverenja vladi i onog iz 1962. godine, koje je dovelo do ostavke Žorža Pompidua (Georges Pompidou, 1911-1974).
Naime, glasanje o nepoverenju Pompiduovoj vladi su samoinicijativno pokrenuli poslanici, koji su se protivili održavanju ustavnog referenduma o neposrednom izboru predsednika Francuske od strane građana.
Šta dalje?
Emanuel Makron je, nakon ostavke Mišela Barnijea, osudio delovanje „anti-republikanskog fronta“, uz tvrdnju da se neće povući pre isteka petogodišnjeg predsedničkog mandata. [7]
Jasno je da Šarl de Gol ostaje jedini predsednik u istoriji Pete republike koji je podneo ostavku 1969. godine, nakon neuspeha referenduma o regionalizaciji i reformi Senata. U ovom trenutku se može slobodno isključiti izglasavanje njegove smene (destitution), koji postupak je dosta komplikovaniji u odnosu na glasanje o nepoverenju vladi, podrazumevajući učešće Senata i dvotrećinsku većinu (član 68. Ustava).
Dalje, Makron ovaj put ne može, kao njegov prethodnik Šarl de Gol 1962. godine, raspustiti Narodnu skupštinu i raspisati prevremene izbore. Naime, Ustav zabranjuje raspuštanje Narodne skupštine u roku od godinu dana od održavanja prethodnih, prevremeno raspisanih, izbora (član 12, st. 4).
Stoga, Makronu jedino ostaje mogućnost imenovanja novog predsednika vlade, uz opasnost i rizik ponovnog izlasavanja nepoverenja, ukoliko se ne postigne jasan i nedvosmislen programski dogovor sa jednom od „anti-republikanskih“ grupa unutar Narodne skupštine, odnosno sa Novim narodnim frontom (ili možda njegovim delovima) i desnom koalicijom na čijem je čelu Nacionalno okupljanje.
Tehnička vlada, slična onoj koju je u Italiji vodio Mario Dragi (Mario Draghi) u periodu 2021-2022, takođe deluje kao rešenje koje može da obezbedi institucionalnu stabilnost.
Marin le Pen je u razgovoru za čuveni francuski list Le Figaro izjavila da je spremna da „ponovo glasa za nepoverenje vladi“, ukoliko „crvene linije“ njene stranke, koje se prevashodno tiču tema nekontrolisane imigracije, porasta nesigurnosti i kupovne moći Francuza, ne budu uzete u obzir. [8]
S druge strane, lider Socijalističke partije (Parti socialiste – PS) Olivije For je pozvao Makrona da imenuje „levičarskog premijera“, iskazujući na taj način volju za pregovorima i saradnjom sa makronističkim blokom i republikancima, što je dovelo do (za sada) manjih razmirica sa Nepokorenom Francuskom (La France insoumise – LFI), koalicionim partnerom iz Novog narodnog fronta. [9]
Ivan Jokanović je advokat i doktorant na Pravnom fakultetu u Miškolcu.
[1] Ovde: Michel Barnier renonce à augmenter les taxes sur l’électricité – Public Sénat.
[2] Ovde: https://x.com/MLP_officiel/status/1864740294916190507.
[4] Ovde: France’s article 49.3 a handy constitutional tool to bypass parliament
[5] Calixte Bloquet, Article 49.3 of the French Constitution: bringing Parliament to heel, whatever it takes?, str. 2.
[6] Mišljenje Venecijanske komisije o članu 49. st. 3 Ustava (9-10 jun 2023), str. 12.
[7] Ovde: Nouveau gouvernement, pas de démission… Ce qu’il faut retenir de l’allocution d’Emmanuel Macron
[8] Ovde: Marine Le Pen prête à voter une nouvelle motion de censure sur un futur gouvernement.
[9] Ovde: PS: Olivier Faure réclame „un Premier ministre de gauche“ à l’Elysée, tensions avec LFI.
Izvor: Novi Standard
