Piše: Milorad Durutović
Obratio se javnosti Adnan Čirgić, obratio kako samo on umije, ne kao neznalica jer on sigurno zna razliku između jezika i dijalekta, već šireći još jednom podvale umotane u oblandu lingvističke nauke.
Uznemirila ga pomisao što se javno iskazala ideja da se i bošnjački jezik ozakoni kao službeni jezik u Crnoj Gori. Veli da to ide na korist četničkom vojvodi Mandiću. To samo govori koliko je njegova interesna filijala sa Cetinja upravo samo to: borba za partikularne interese, koji se kamufliraju navodnom borbom za interese Crne Gore.
No ta, nazovi, borba za crnogorsku stvar jeste širenje šovinizma i nametanje Čirgićeve volje multinacionalnoj i građanskoj zajednici u Crnoj Gori.
Šta zapravo hoće Čirgić!?
Adnan Čirgić, izgleda, još živi u eri DPS terora, još pomišlja da se zloupotrebom imena države može preinačiti prošlost te iste države, izbrisati njena jezička dijahronija, te ignorisati njena jezička sinhronija, kako bi se nametnulo rješenje od kojeg bi Čirgić najviše mogao da profitira.
Međutim, o tom naumu ne treba više objašnjenja od ove napomene, ne treba ni da uvodi u očajanje djelovanje Čirgićevo, jer istorija jeste brža od sadašnjosti. Naspram lažima, podvalama i prevarama izlomljene slike današnje Crne Gore, stoji njen zavidan istorijski kontinuitet, a koji ne može izbrisati, niti njegov smisao preinačiti ni trista hiljada „Adnana Čirgića“. On i njegovi sljedbenici slobodni su da za sebe prave planove i programe kako im volja, savjest i znanje nalaže, ali da to nameću ostatku građana Crne Gore jeste nedopustiv čin. Nije Crna Gora Čirgićeva miraz pa da sa njim raspolaže po mjeri ličnog profita.
