Piše: dr Radoslav T. Stanišić
U filmu Zabranjene igre, godina je 1940; kolone izbjeglica u francuskom selu bombarduju njemački fašisti. U zbjegu je sa roditeljima i svojim kučetom i mala djevojčica Poleta. Ginu joj roditelji, a ona ostaje u šoku, luta po šumi i pored rijeke. U naručju drži, grčevito steže i ne želi da se odvoji od njega – svoje malo, uginulo kuče Džok. Mišel, nešto malo stariji od nje, dok je jurio za odbjeglom kravom našao je malu Polet pored rijeke u šumi i odveo ju sa sobom kući.
Reditelj Rene Kleman se opredijelio za svijet djece. Okupacija zemlje nije bila samo nesreća za očeve i majke nego možda još i veća za njihovu djecu. Rat, paniku i pometnju koja je nastala oni su doživljavali na svoj način — ali ponekad dublje i dramatičnije nego što se i prepostaviti moglo. Mišel je vispren, otresit, dobar dječak i prema Polet odnosi se zaštitnički, donosi joj male piliće sa velikom pažnjom i ljubljavlju. Poleta je u svoj svojoj tragediji jedno umiljato, nježno, vaspitano i prelijepo dijete sa svojom prozirno plavom dugom kosicom i krupnim, uplašenim očima.
Mišelov stariji brat Žorž, umire od posledica udarca koje je zadobio dok je pokušavao uhvatiti odbjeglog konja, dok su bombarderi nadlijetali nad njihovim glavama. Tokom služenja opela za upokojenog Mišelovog brata Žorža, djeca razmišljaju kako da se domognu krstova koji im trebaju za njihovo groblje i njihove uginule životinje. Oni su opčinjeni krstovima, posebno Polet koja tarži od Mišela da joj donese najljepši, onaj zlatni iz crkve. Tako dok je kaluđer ispovijedao, Mišel je pokušao da ukrade veliki zlatni Krst sa oltara, ali ga je sveštenik osujetio, i s grdnjom istjerao iz crkve.Od tog trenutka Kleman u »Zabranjenim igrama« slika paralelno dva svijeta koja su u potpunom kontrastu jedan prema drugom. Mišel i Poleta provode dane u čudnim igrama i u jednom tajnom ritualu koji dobija oporu poetsku snagu. Prvo odlaze po leš malog kučeta pa ga zakopavaju, a kasnije to isto čine sa svim onim životinjicama i pticama koje nalaze uginule na njihovom imanju, u to su unosili i nešto od svojih nejasnih slutnji i osjećanja. Mišel je vjerovao da time pomaže Poleti da se oslobodi straha, samoće i neprijatnih uspomena. Dok je Mišelova porodica obilazila grob njihovog sina Žorža, vidjevši da na njemu nedostaje krst; otac je pomislio da je komšija Guarov iz obijesti to uradio.
https://youtu.be/6_m00tBc1I4
Komšije Guarovi su bili takođe na groblju, nastaje lomnjava krsta sa komšijskog groba, a zatim i tuča između očeva. Svađu prekida kaluđer koji je dotrčao iz crkve prekoravjući ih, traži od njih da odmah prestanu; govoreći im da zna ko uzima krstove; – to je Mišel!
Mišel bježi u svoje tajno skrovište, stari napušteni mlin, na groblje životinja i insekata na kojma se nalaze krstovi raznih veličina, poljsko cvijeće, razne druge sitnice, koje čuva stara, velika sova.
Kada je otac konačno uhvatio Mišela, počeo ga je tući da kaže istinu šta je uradio sa svim tim krstovima. Polet je gledala i plakala. Dok otac tuče sina utrčava majka i kaže da je došla policija, međutim, on nastavlja da ga bije da mu Mišel otkrije tajnu. Ipak, policija nije došla zbog Mišela, već zbog Polete da je kao ratno siroče odvedu u prihvatilište za nezbrinutu djecu.
– Ako vratimo krstove i izvinemo se svima, hoće li onda Polet ostati sa nama-?; u očajanju pita Mišel oca. – Učićemo i pomagaćemo sve u kući – preklinjao je. Mišel je odlučio da otkrije njihovu tajnu, njihovu zabranjenu igru, samo da ne odvedu Polet; ali njegov otac nije održao sinu datu riječ i predaje je policiji. Ona plače, ne želi da ide ne želi da ostavi Mišela. Otac potpisuje da je predao djevojčicu, a Mišel mu govori obećao si mi , ne možeš to da uradiš, dao si riječ, lagao si! Policajac sa prekorom gleda u njega govoreći mu kako smiješ tako da razgovaraš s ocem!? Mišel razočaran, upalakan, bježi na njihovo groblje, u njihov stari mlin, u bijesu i razočarenju lomi krstove. Zaustavio se kada je ugledao ogrlicu koju mu je dala Poleta da je ostavi na krstu njenog malog kučeta. Skida ogrlicu s krsta, stavlje je pored sove obraćajući se gorko staroj ptici i tražeći od nje da je čuva hiljadu godina..!
Tragedija je potpuna u finalnoj sceni. U pretrpanom prihvatilištu. Sama, pored zida, sjedi mala Poleta rasčupane kose, oči joj izražavaju očaj, tijelo joj je skamenjeno, gleda u prazno. Časna sestra stavlja joj karton oko vrata sa imenom i brojem, uz riječi ; – dobro čuvaj ovo, i ne brini biće ti lijepo, bićeš sa drugim djevojčicama kao što si i ti, bićete srećni zajedno -. A ona je gleda beznadežno; … – a sada budi dobra i nemoj da se pomjeraš, budi tu! Odjednom, neko je glasno zazvao, u toj gužvi i galami u haosu glasova ona je jasno razaznala; Mišel! Mišel!
Prenula se, kao da se budi od jakih emocija još uvijek tako jakog i intezivnog sjećanja, ustala je, oči joj zasvijetliše, pogledom traži svuda oko sebe. Doziva Mišel, Mišel, puna nade i vjere da je možda došao za nju. Oprezno je koračala kroz gomilu, širom otvorenih očiju, a onda je ugledala kako nepoznata žena grli svog Mišela, sredovječnog čovjeka. Skamenila se u mjestu velikog razočarenja i polu šapatom izgovorila; – Mama! Mama! Potrčala je kao u nekom transu, shvatila je da to nije njen Mišel. Otrijeznila se u trenu i počela da plače dozivajući mamu, pa opet Mišela. Trči kroz gomilu za dragim ljudima, nestajući u daljinji, trči ka svojoj, maloj, ali već izgubljenoj sreći, trči, i trči u neizvjesnu budućnost malog, ljudskog bića koje je zlo odvojilo od svojih najmilijih. Svemu tome daje snagu i divna, bolna muzika na gitari, koja je i jedina muzika u filmu — meka, jednastavna tema od četiri tona, izraz nježne tuge — pojačava se na kraju filma dok zamiru odjeci. Rene Kleman je Zabranjenim igrama stvorio potresan film koji je teško potisnuti iz sjećanja.
Izvor: RTCG
