Piše: Ranko Rajković
Što je specijalitet savremene Crne Gore? Dobro razmislite. Ne zalijećite se. Nije to ni krap iz Skadarskog jezera, ni barsko maslinovo ulje, ni ulcinjske koštanje ili bamije, ni njeguški sir i pršuta, ni katunska kastradina, ni pivski skorup iz mješine, ni borovnice iz Plava, ni cijeđeni šipak iz Crmnice.
Crna Gora se najviše pročula po “istoriji za ponijeti”. Istorija za ponijeti je osvojila srca i ukuse Crnogoraca više od svega što smo nabrojali. Crna Gora se pretvorila u zemlju fanatika “istorije za ponijeti”. Ono što Italijanima znači jutarnji espreso to je za nas “istorija za ponijeti”.
Ubrzano zakuvavanje i ispijanje nacionalne istorije nadmašilo je strast prema svim do sada poznatim proizvodima za ponijeti. Ni kafa, ni sendvič, ni parče pice, ni kesica mantija, ni podgorički burek, ni paštrovačke ruštule ne mogu konkurisati našoj “istoriji za ponijeti”.
Zahvaljujući njoj u par zalogaja ili gutljaja možete kušati čitav svijet od postanka do dana današnjeg sa Crnom Gorom kao dominantnim začinom. Zbog istorije za ponijeti koja je preuzela ulogu brzog i neizostavnog nacionalnog obroka umnožila su se mjesta gdje se ona reklamira, prerađuje, servira, konzumira. Poslovi sa ovim kurentnim nacionalnim specijalitetom cvetaju u Crnoj Gori.
S raznim kotletima i koktelima spravljenim na istorijskoj bazi susrijećemo se na svakom koraku. Prilagođeni su različitim ukusima i uzrastima. Postali su naš autentični fast food.
Kako smo razvili moćan brend istorije za ponijeti?
Počelo je s mladim ljudima željnim da onako usput, u hodu i na brzinu utole svoje gladi za istorijom koja bi ih što više približila uspješnim političkim vođama a posebice velikom Vođi i njegovoj pretorijanskoj gardi. U te svrhe zgotovljena im je istorija za ponijeti. Ima je u manjim, srednjim i većim pakovanjima. Istorija za ponijeti može biti hladna, mlaka, podgrijana, vruća i kipuća. Na njoj su se podigle generacije novih istoričara i dežurnih spasilaca otadžbine. Lako će te ih prepoznati po novinskim kolumnama, TV tribinama, specijalnim emisijama, riječju svuda gdje se zastupa i promoviše ekstra brza istorijska ishrana. Ti će vam ljudi u jednom dahu ispričati sve o svemu što je povezano sa Crnom Gorom kao delikatesnim vezivnim filom. Zahvaljujući njima u roku od petnaestak minuta osjetićite neponovljive ukuse Milenijuma ili Milonijuma kako se nekada mladi istoričari spontano vole izraziti.
Budite sigurni da ti mladi ljudi nijesu zalazili u biblioteke i arhive, da nijesu prisustvovali predavanjima eminentnih profesora, da nijesu čitali ozbiljna štiva i dokumenta, da nemaju uvid ni u pomoćne ni u bazične nauke. Oni u pravom smislu riječi predstavljaju organske proizvode odnjegovane na našem divljem, nekultivisanom zemljištu. Nijesu tretirani ni predznanjima ni znanjima. Prirodno su imuni i na opšte obrazovanje. Reprezenti su sirove istorije kojom se nadražuju primarna čula. Drže jezik na gotovs. Spremni su u svakom trenutku poput vrsnih degustatora saopštiti javnosti ovo je ljuto, slatko, bljutavo, kisjelo, pitko, zdravo, otrovno, opasno, ljekovito za Crnu Goru.
Uživaoci “istorije za ponijeti” pribjegavaju raznim miksevima. Prije neki dan jedan književnik koji se bavi istorijom drevnih gradova Vavilona i Ninive povezanih sa tlom Crne Gore u besjedi povodom dodijeljene nagrade izjavi da mu čini posebnu čast što je nagradu primio iz ruku nekadašnjeg predsjednika Komisije za ideološki rad pri Centralnom Komitetu SK Jugoslavije i ostrašćenog apologete logora na Golom otoku.
Prošle nedjelje predsjednik države Jakov Milatović dodijeli Orden crnogorske zastave prvog stepena književniku čije se djelo bavi izbijanjem kuge u Rumuniji. Pored toliko zaraza i epidemija na domaćem, crnogorskom terenu orden se tematski staćio u Rumuniju s kojom nas povezuje članstvo u NATO savezu.
Interesantno je da nagrađeni mahom nijesu učili visoke škole što njihovim djelima garantuje onu tako neophodnu organsku, znanjem neprskanu osnovu.
