Piše: Milovan Urvan
Odlukom Andrije Mandića uklonjena je iz skupštinske zgrade zastava koja ima nekakve veze sa Rankom Krivokapićem (nijesam ispratio kakve tačno). Na njeno mjesto postavljeno je jedno monumentalno platno Petra Lubarde. Očekivano, oko toga se odmah podigla graja, te se još jednom sasvim nebitna tema vinula na pijedestal ključnih pitanja i problema.
Nu, dobro. Imalo bi i to smisla, kada glavne galamdžije ne bi, istodobno, bili i glavni skrnavitelji zastave. Uz obilje drugih primjera, o tome govori nekakvo, skoro histerično, kačenje zastave po ogradi Cetinjskog manastira. Bog da oprosti, iako nije elegantno poređenje, to najprije nalikuje „zapišavanju teritorije“.
Shvatate, potpuno je svejedno ko to čini i sa kojom zastavom, kada se već radi o najprizemnijoj zloupotrebi državnih simbola. Tom masovnom i maničnim potrebom da se zastava pobode ili okači gdje god neko misli da treba, jedino se uništava dostojanstvo same zastave.
Drugim riječima, umjesto da se koristi u za to predviđene, a zakonom i drugim protokolima propisane potrebe, zastava postaje instrument masovne proizvodnje i masovne konzumacije, poput one najpovršnije literature, koja blagodareći tome što je šund, postaje bestseler, lako štivo za mentalno i emotivno varanje.
Kada se ovo ima na umu, onda razuman čovjek ne može a da se na zapita kako to da jedna efemerna rokada Andrije Mandića jeste, a ovo masovno histerisanje sa zastavom nije etički grije ili pravni delikt!?
P. S. U međuvremenu je Andrija Mandić naložio da se predmetna zastava vrati u skupštinski hol, ali ne na isto mjesto gdje je bila, već bliže kabinetima DPS-a i PES-a. To će, valjda, ovih dana biti još jedna nasušna medijska i društveno-politička tema.
