Prethodna tri dijela možete pročitati ovdje, ovdje i ovdje
Dva-tri dana potom Andrić je pošao sa mnom sa sastanka u Savezu književnika. Usput, ulicama od Saveza do ispred hotela “Moskve”, govorio je nešto što sigurno nije bilo ni mnogo važno ni zanimljivo, inače gaja ne bih tako totalno zaboravio. A govoreći – to nijesam zaboravio – sve vrijeme je gledao u nekakav ključ koji je, u visini grudi, držao i okretao s po tri prva prsta obeju ruku, pogledajući s vremena na vrijeme u njega kao da mu je tu zapisano šta sve treba da kaže. Ja u početku nijesam obraćao pažnju na to – mnogi imaju naviku da drže ključeve u rukama; kasnije, prepoznavši ključ, pomislio sam da Andrić ima namjeru da se zahvali za stan, pa sam namjerno “prelazio preko toga”. Međutim, on je htio da ja vidim taj ključ u njegovim rukama iz drugih razloga, radi prelaza na drukčiji razgovor.
Kad smo stigli na onu terazijsku raskrsnicu gdje, desno, počinje Prizrenska ulica, on je još jednom pogledao u ključ okrenuo gaje i snebivljivo rekao:
– Ovaj ključ… moram da vam vratim.
– Zašto? Zar vam se stan ne sviđa?
Ne, stan je bio divan i Andrić se svesrdno zahvaljivao i drugu Neškoviću i meni, ali uvidio je naknadno da to nije za njega. Veliki stan, seoba – Andrić se gotovo smračio.
Meni je ovo bilo nejasno i već tim neugodno. Pomislio sam odmah i na to kako ću se pojaviti pred Neškovićem – toliko sam mu dosađivao, oduzeo sam mu, preopterećenom, toliko vremena. I rekao sam Andriću daje stan taman toliki da se može raditi, spavati i čaj skuvati, a da seoba ne predstavlja nikakav problem – on i tako nema mnogo stvari, a “Kultura” (izdavačko preduzeće s kojim je Andrić sarađivao) daće kamion i ljude. Pomenuo sam i Neškovića – nezgodno je, stid me je.
– Znam, nezgodno je i meni, – rekao je Andrić, – ali šta mogu? Stan treba spremati, čistiti – ko će to meni da radi?
Pokušao sam da stvar uprostim: Zamolićemo direktora “Kulture” da angažuje neku od čistačica preduzeća – ona će u slobodno vrijeme dolaziti i čistiti i spremati stan, to čak nije ni skupo.
– Tu je i zima, – nastavljao je Andrić potišteno. – Valja stan grijati. A ko će to meni, čim?
I to se moglo riješiti: ugalj se takođe mogao nabaviti preko “Kulture”, a ložila bi “bedinerka”. Ali pitanja koja su mučila Andrića bila su neiscrpna: ko će da iznosi ugalj iz podruma u stan?
– Pa može se za to uzeti neko od testeraša.
– A ko će da mi nađe testeraša?… Ne, ne, ostajem gdje sam. Loše je, ljudi su nezgodni, ali bar ne mislim o čišćenju i loženju, – i opet je pogledao u ključ. Ja sam predložio da ključ zadrži još koji dan, da razmisli, ali sam, pogledavši Andrića, shvatio da se on već dovoljno namučio s tim ključem i da mora, što prije, da ga se otarasi, njega i svih pitanja koja je on otvorio. Uzeo sam ključ i odmah ga vratio začuđenom Neškoviću.
Razmišljajući za svježa traga o svemu ovome, ja sam došao na pomisao da Andrić možda hoće da izbjegne dokaze i prebacivanja o tijesnom povezivanju s novom vlašću – malo distance prema ljevici, malo uzmaka prema desnici, makar i ćutke i nezadovoljno. Na to su me, prije svega, navodile njegove riječi o prezrivom ili neprijateljskom držanju beogradske buržoazije prema njemu. Ali sad držim da nijesam bio u pravu – neki kasniji momenti porekli su, kako mi se čini, moju pretpostavku.
Tri-četiri mjeseca poslije vraćanja ključa, na sjednici uprave saveza pisaca, u nekoj pauzi, pogledavši me ispod polusagnutog čela, Andrić me kao uzgredno upitao:
– Vratiste li vi onda onaj ključ?… Šteta.
A nešto kasnije ponovo se vratio toj temi – čak opširnije i neposrednije nego kad ju je prvi put potrgao.
– Jako sam pogriješio s onim stanom. Uplašio sam se bio, sve mije izgledalo nerešljivo – i sad tek vidim koliko sam pogriješio.
To, dok se slušalo, nikako nije ličilo na indirektnu ponovnu molbu za stan. Pa ipak, ja sam osjećao da bi Andriću trebalo pomoći. Međutim, nijesam na to mogao da se ukanim – od Neškovića me bilo stid, a kome bih se drugom za početak obratio — nijesam vidio. Tako je prošlo vrijeme do trenutka kad više ni sebi nijesam mogao pomoći.
U prvoj polovini 1947. godine proslavljena je stogodišnjica Gorskog vijenca. Glavni dio proslave bio je na Cetinju i bio je 8. juna, kad se lakše moglo riješiti pitanje masovne svečanosti i priredbi, pitanje smještaja i putovanja gostiju. Na svečanoj akademiji u cetinjskom pozorištu govorio je, u ime crnogorske vlade, Blažo Jovanović, u ime Saveza književnika Jugoslavije Ivo Andrić, predavanje posvećeno Gorskom vijencu održao sam ja. To predavanje ja sam, kao i referat na kongresu pisaca, držao po odluci agitpropa; kao ni referat na kongresu, ja ni ovo predavanje nijesam želio da pišem ni da čitam, i nekoliko puta sam, jednom čak u polovini posla, molio Đilasa da on bude predavač, ali on je to odlučno odbijao, a prema mojoj obavezi bio je nepopustljiv. Kad je predavanje bilo gotovo, on gaje pročitao, bio je zadovoljan i napravio je samo nekolike sitnije napomene o kojima smo prodiskutovali. Jedina formulacija koja ga ni u jednoj mojoj verziji nije zadovoljavala sasvim, bila je ona kojom se odgovaralo na pitanje: čiji je Njegoš pjesnik (crnogorski, srpski, jugoslovenski?), i on je najzad uzeo i, precrtavši moju rečenicu, zapisao svoju formulaciju, nepreciznu, rastegljivu — jednu od onih “s jedne i s druge strane”, da vuk bude sit i ovce da budu na broju. Ja sam se s tom formulacijom u svome tekstu pomirio, jer sam smatrao da o ovom treba još temeljitije promisliti i jer, istupajući po odluci agitpropa, nijesam mogao, pogotovu o ovakvim pitanjima, iznositi mišljenja s kojima se ne slaže sam rukovodilac agitpropa. I tu svoju formulaciju Đilas je kasnije, u svojoj knjizi Legenda o Njegošu (1952), kritikovao kao moju i kao šovinističku, a čitavo moje za svečanu akademiju pisano predavanje o Njegošu kao piscu Gorskog vijenca, ismijavao je ne rekavši nijednom riječi ni kako je ono postalo, ni da se njemu sviđalo i da gaje odobrio, ni da je od mene unaprijed tražio da se držim pozitivnih elemenata i da mije čak, bojeći se mog “negativizma” i “čistunstva”, brisao kritičke opaske i ograde iz predavanja! I ja to bilježim kao sliku “momenta”, kao ilustraciju sredstava, metoda i morala koji taj momenat karakterišu.
Predavanje Iva Andrića, iako on spada u ozbiljne poznavaoce Njegoša, bilo je dosta kratko, naglašeno skromno, gotovo sasvim prigodno. On je u njemu osobito isticao Njegošev primjer i – da kažem riječ koju Andrić ne bi upotrijebio – zavjet o jedinstvu ubjeđenja i riječi u književnom djelu. Koliko je Andrić držao do toga što naglašava, pokazaće, mislim, i ovaj detalj. Kad smo ulazili na svečanu akademiju, Andrić mije, uzgredno, rekao:
– Našli ste vi onda dobru stvar u Šćepanu, ali našao sam i ja – vidjećete. – Čak je malo zažmurio iza naočara i osmjehnuo se gotovo šeretski – koliko je to on mogao ili htio.
To što sam ja “našao” bili su Njegoševi stihovi kojima sam, u referatu na prvom kongresu književnika, pokušao da odredim zadatke književnosti u odnosu na Narodnooslobodilačku borbu, njene snage, podvige i uspjehe; da odredim mjesto književnosti u životu naroda, značaj književnosti kao takve. Ti stihovi počinju onim: “Natežite žice u guslama” i glase:
“Jošt ne znate što ste uradili,
Dok čujete od vješta guslara.”
A ono što je Andrić “našao” i citirao u svojoj riječi na svečanoj akademiji, bilo je ovo mjesto iz Šćepana Malog:
“… rad bih bio znati
Za vas te ste naši književnici,
Je l’ na srcu ko na jezik vama,
Vjerujete l’tome što zborite…”
Poslije proslave na Cetinju, svečanost se, sjutradan, nastavila na Ivanovim koritima, i mi smo se peli na Lovćen, Njegoševoj grobnici. Do Ivanovih korita išlo se automobilima, zatim, do pod sam vrh, konjima koje je pozajmila vojska, zatim – pješke. Izlazak na Lovćen bio je za mene kao da sam se još jednom rodio na svijet; još jedan, iznenadan, nastanak toga svijeta, nastanak, prije svega, u visinu. Koliko je toga dana Crna Gora stremila u tu visinu, s koliko mjesta, kolikim vrhovima u sunčanoj izmaglici! Na jednoj strani ležala su – izlomljena, iskošena – okamenjena džinovska oranja Čeva, čevsko razbojište — koplja, oklopi, sedla, potkove koje još odsijevaju na suncu. Na drugoj je voda Skadarskog jezera – čas tamna, čas siva, čas zelena – prodirala u crnogorski kamen nezadrživim horizontalnim račvama. Na trećoj, i sasvim blizu i sasvim ispod svijeta, vidio se bunar mora: on se spuštao, prosijedao se sve niže, smanjujući se, bivajući sve dublji a sve prozirniji – od prosijedanja. Na četvrtoj i petoj propinjali su se, toliko stanovni u temelju, Durmitor i Komovi, s Lovćena visoki kao niotkud drugo – Lovćen u do vrha i još čovjeku do podgrlca. Koliko je sve to bilo sjedinjeno, zgomilano, koliko stiješnjeno – ali to je snažna tjeskoba stroja i logora koji se orma za još neku bitku. I koliko, u isto vrijeme, širine, prostora, prodiranja u visinu – to je Njegoš morao da gleda, to i mrtav! I mene je, uporedo s tim kako su me podilazila ta okamenjena bojišta, te vode i visovi, sva ta Crna Gora, odjednom, odnekud, poduzeo bol, pa bojazan: kako bi to bilo strašno za mene, koji sam danas prvi put ovdje, kad bi se desilo da više ne uzmognem biti! I osjetio sam, tu prvi put tako, daje sve to što vidim prosto moje prošireno biće, i pokušavajući da vidim i zamislim nevidljive granice, osjetio sam ih kako čovjek osjeća granice grudi i rebara kad ga obuzme uzbuđenje, oblije dobar vjetar.
I Andrić je na Lovćenu bio uzbuđen. To se vidjelo po onom kako mu je kontakt s ljudima bio neophodniji nego inače; kako je imao potrebu da ih, istina pomalo sramežljivo, ponešto pita, a još više da im kaže ponešto od svojih utisaka i uzbuđenja; kako je imao puno ideja o tome šta bi sve trebalo uraditi i izgraditi za Lovćen i na Lovćenu. I naročito se vidjelo po tome što je u ovim idejama često bilo koliko neposrednosti, najljepše želje, toliko i nepraktičnosti, čak i nečeg djetinjeg.
Negdje u septembru, beogradski sunčanom, – sjednica u Savezu književnika bila je gotova i ja sam bio ustao da pođem, – Andrić mi je prišao sasvim blizu i, stojeći tako sasvim blizu, uspravan, rekao mi je kako bi želio da mi da na čitanje rukopis jedne svoje nove, duže pripovijetke – ruke je pri tome držao gotovo tako kao da u njima ima rukopis o kome govori. Ja sam mu, izvinjavajući se, rekao kako ustanova u kojoj radim rukopise ne čita, i ne čitam ih ni ja “u svojstvu” člana te ustanove.
– Ali ja bih da pročitate kao pisac.
– Što će vam to, Andriću? Ja sam u pripovijetkama prema vama polupismen čovjek.
– Vidite, ja tom novom pripovijetkom prebacujem most prema vama (baš tako je rekao: prebacujem most!), i vi biste tu mogli da mi pomognete.
Ja sam od oslobođenja Beograda do tada bio pročitao – u muci koju može zadati samo nepopravljiva tuđa rečenica – odredigovao bezbroj tuđih članaka, političkih govora i izjava, zatim nekoliko knjiga takvog skupljenog gradiva; razni pisci, stariji i mlađi, od Ota Bihaljija do Mire Alečković, od Oskara Daviča do Vladimira Čerkeza, donosili su mi svoje rukopise, svoje putopise, pripovijetke, zbirke pjesama, poeme, studije, tražili da pročitam, da kažem mišljenje, po mogućnosti predgovor da napišem; sve skupa – tuđih rukopisa bio sam tako reći fizički sit. Pa ipak, Andrić je rekao da on zalazi u novu oblast, da u toj oblasti nije siguran, a ja u to vrijeme Andriću ništa ne bih mogao odbiti i -pristao sam da pročitam rukopis.
Kako mi je Andrić predao taj rukopis, ne sjećam se tačno – čini mi se da ga je predao mojoj ženi, onda direktoru partijskog izdavačkog preduzeća “Kultura”, s kojom je sarađivao redigujući pokoji prevod. A to što mi je predao, što je valjalo da pročitam, bila je sada već dobro poznata pripovijetka Zeko. Rukopis je, koliko se opominjem, imao nešto preko 120 velikih stranica, otkucanih dosta rđavo. Ručnih popravaka po kucanom tekstu bilo je vrlo malo.
Rukopis Zeka ja sam čitao s najvećom usrdnošću i pažnjom, praveći kraće i duže zabilješke – puno zabilježaka. 1 nijesam to činio što sam držao da baš ja treba da pomognem Andriću, nego što drukčije uopšte ne umijem čitati, i što su me moj odnos prema Andriću i njegovo povjerenje tjerali na osobitu kritičnost i brižljivost.
Kad sam pročitao Zeka, provjerio svoja zapažanja i sredio primjedbe, dogovorio sam se s Andrićem da dođe k nama na ručak, pa da poslije ručka porazgovaramo o rukopisu. Po završetku radnog vremena, ja sam, po običaju, pošao automobilom pred “Kulturu” da prihvatim ženu. S Verom se, iz “Kulture”, pojavila Isidora Sekulić – Vera je nju, kad god bi došla u “Kulturu” kao prevodilac ili redaktor, kad god bi uopšte “sišla” s Topčiderskog brda u grad, tako, mojim ili “Kulturnim” automobilom, odvozila kući. Njih dvije sjele su pozadi, pa smo tako svratili u Prizrensku ulicu po Andrića. I to je, bez sumnje, bila moja i Verina nesmotrenost, moja pogreška – voziti zajedno Isidoru i Andrića; da Isidora vidi kako Andrić ide k nama na ručak; da Andrić zna da Isidora vidi taj odlazak, iza kojeg ima nešto važnije od ručka! Objašnjavajući Isidori da ćemo svratiti po Andrića, zatim vozeći prema Dedinju, ja sam osjećao da mi nešto smeta, neka nelagodnost i nategnutost, pojačana Isidorinim uljudnim i suvim pozdravom s Andrićem (“Kako ste, gospodine Andriću?”), njenim razgovorom isključivo s Verom (“Gospođo Zogović!”), ali se – priznajem i tu pogrešku – nijesam potrudio da neugodnost do kraja “sagledam” i “vrednujem”.
Miodrag Petrović Čkalja: Dve decenije od odlaska glumačke legende i simbola domaće komedije
I onda sam napravio još jednu, daleko gluplju i težu grešku – tako se to meni često dešava: napravim li jednu glupost, napraviću neminovno još dvije-tri za njom. Na dedinjskoj raskrsnici koja se zove “Zvezda” Isidora Sekulić zatražila je da zaustavim kako bi izišla. Vera, a za njom i ja, rekli smo Isidori da ćemo je odvesti do kuće. Ona je to kratko odbila – nije potrebno, za nju je dovoljno i toliko ljubaznosti i vožnje, ona voli i ona je navikla da pješači! Ja sam zaustavio, ali mi je pred njom bilo vrlo neugodno; početnoj neugodnosti dodalo se još i to što Andrića vodimo na ručak, a nju ne zovemo, nego ćemo je sada ispustiti na raskrsnici samu, a mi ćemo utroje poći dalje. I da bih stvar “popravio”, ja sam rekao, otprilike, da je moja žena (tu sam htio da operišem Isidorinom “velikom naklonošću” prema njoj) slaba gazdarica, da je u nje – kao Zagrepčanke – sve izmjereno, pa kad je spreman ručak za troje, spremljen je za troje; zato gospođu Sekulić i ne zovemo, pa ćemo to učiniti kad bude spremljeno za trojku u drugom sastavu.
-Nije potrebno, gospodine! Hvala, gospodine! – rekla je Isidora, i u njenom glasu osjetila se nota zapanjenosti. Isidora, žureći kao da se spašava od meni nevidljive opasnosti, rukovala se, zalupila je vrata automobila – oštro su udarile potpetice. – Ja, gospodine, nikad nisam bila ljubitelj ničijih ručkova! – rekla je prije toga.
O Zeku smo Andrić i ja razgovarali napolju, pod verandom – dan je bio sunčan i topao, čak su mirisali čvorovi u borovim daskama vrata, čak se, nedaleko od nas, pored bokorastog šiblja sunčao jež, a na ravnim baštenskim pločama između ograda po kojima su se granale patuljaste jabuke gospodina Roša spavao je mačak drugarice Mice, naše susjetke, ispružen, glavat, krupan kao tele. Moja glavna zamjerka Andrićevoj pripovijetki ticala se kompozicije: prvi dio je duboko istinit, surovo kritičan, dovoljno sažet, ali od trenutka kad Zeko “otkrije” Savu, pripovijetka se izlije iz korita. Izlivši se, ona postaje više priča o rijeci nego o Zeku. Taj dio, tu hroniku o Savi, samu po sebi preopširnu, mjestimično ne sasvim razumljivu, valjalo bi – insistirao sam — skratiti: u interesu nje same i pripovijetke kao cjeline. Ali imao sam još puno drugih, raznovrsnih, sitnijih i manje sitnih zamjeraka i napomena – ja sam svaku pokazivao u tekstu i kontekstu, pokušavao sam da svaku raščlanim, objasnim, dokažem praksom i teorijom književne proze – to je trajalo, sjećam se vrlo dobro, dva i po časa. Andrić je slušao pažljivo, ne mijenjajući izraza ni raspoloženja. Ponekad samo moglo se vidjeti da gaje primjedba ubijedila, daje možda pogodila u njegovu vlastitu sumnju o nekom mjestu, i tad bi mu se lice, rekao bih, jedva primjetno izmijenilo: postale bi nešto življe i mekše. Poslije nekoliko mojih početnih rečenica on je iz džepa sa strane izvadio noteščić, izvadio je kratašnu pisaljku i stavio ih preda se, držeći kažiprst između listova koje će otvoriti. Poslije nekih primjedaba rekao bi: “Pričekajte!” – i zapisivao bi nešto, uz notiranje retka i stranice rukopisa. Druge, opet, slušao je isto tako pažljivo kao i ove, zamislio bi se, lice je govorilo da stvar ozbiljno uzima, ali bi, u trenutku kad sam očekivao da otvori noteščić koji je zatvarao poslije svake zabilješke – učinio: “Hm”, rekao: “Zanimljivo” ili “Razmisliću”, i ne bi ništa zapisao.
Na rastanku, Andrić mi je kazao da će pripovijetku dati na čitanje i E. Finciju – hoće da čuje šta će i on reći.
-1 neću mu, – dodao je kao nešto što je naša zajednička mala tajna, – kazati nijednu vašu primjedbu: baš me zanima da vidim hoće li vam primjedbe biti slične.
I ja sam to razumio onako kako ga je, čini mi se, trebalo razumjeti: nijesam rekao Finciju ni da sam čitao pripovijetku ni kakve sam primjedbe rekao autoru. Ali Andrić je, poslije nedjelju-dvije dana, sam potrgao ovu temu: rekao mi je pri jednom susretu kako je Finci najzad pročitao Zeka.
-I?
– Ima manje-više iste zamjerke koje i vi, iako mu ja unaprijed, kako smo se dogovorili, nijesam rekao nijedne. A sad sam mu rekao koliko su slične.
Ja sam, negdje u to vrijeme, savjetovao “Kulturi” da za svoju seriju “Savremena književnost Južnih Slovena” zatraži od Andrića knjigu njegovih novih pripovijedaka, uključivši Zeka, i time je ovo pitanje trebalo da bude iscrpljeno – bar dok knjiga ne iziđe iz štampe. Ali pitanje, u nekom svom rukavcu, ovim ipak nije bilo iscrpljeno.
Nastaviće se…
Izvor: Jergovic.com
