Piše: Elis Bektaš
Pedesetih godina prošlog vijeka Amerikom, a potom i ostatkom svijeta, zavladalo je atomsko ludilo. Ne govorim ovdje o kolektivnim psihozama i fobijama uzrokovanim sasvim razumljivim strahom od stravičnog i tada još uvijek novog oružja sposobnog da sa lica zemlje zbriše čitave gradove i da čitave zemlje pretvori u beživotne pustinje. Govorim o semantičkom ludilu koje je obuzelo prvo Ameriku, a potom se poput pandemije raširilo svijetom. Strah od atomske bombe bio je udružen sa pomalo perverznom i travestijskom fascinacijom tim sodomskim izumom, pa jezik ustrašenih i fasciniranih nije mogao ostati nevin.
Sve je bilo atomsko. Reklame su sa svih strana pozivale da se kupi atomski automobil ali i atomski akumulator za automobil, atomski televizor, atomski fen, atomska pasta za zube, pa čak i atomska supa u konzervi. Čovjek je tokom večernjeg izlaska mogao uživati u atomskom burgeru a potom i u atomskom koktelu u omiljenom baru udvarajući se damama u atomskim haljinama i sa atomskim frizurama. Čak su i igračke i kontracepcijska sredstva bili atomski.
Taj je pridjev ušao u sve pore života, pa su napadačke i odbrambene postave timova u kolektivnim sportovima postale atomski napadi i atomske odbrane, udarci bokserskih šampiona bili su kakvi drugo nego – atomski, a čak su i umjetnička djela tu i tamo postajala atomska. Naravno, ta pošast atomizma nije imala nikakve veze sa Leukipom i Demokritom niti je doprinosila tehnološkom i naučnom prosvjećivanju društva.
Riječ je bila o hipnotičkom marketingu, ali ne samo o njemu. Uz zahtjeve tržišne propagande diskretno se prislonio i ideološki zloduh svjestan da će učestala upotreba pridjeva atomski otupiti humanistički bunt protiv tog demonskog oružja i njegovo postojanje učiniti razumljivim i prihvatljivim, pa čak i nužnim u najvećem odsječku kolektivnog mnijenja. A kada imate javnost čiji se kolektivni polni organ ukruti, odnosno ovlaži na sam spomen atomskog oružja, onda ne postoji nikakva potreba da se toj javnosti obrazlaže i opravdava trošenje ogromnih budžetskih sredstava na stvaranje arsenala sposobnog da ugrozi i samu ideju života.
Neposredno pred tu epohu atomskog ludila rođena je jedna riječ koja nije bila podesna za tržišni marketing ali se zato poput nemilosrdnog virusa raširila političkom i ideološkom propagandom koja je i sama marketing. U pitanju je kovanica genocid koju je 1944. godine na svijet donio Rafael Lemkin, u svom djelu Vladavina osovinskih sila u okupiranoj Evropi.
Lemkinova intencija vjerovatno je bila prožeta humanističkim duhom, ali upravo taj humanistički poriv s jedne i nacistička metodičnost u činjenju zla za koju se činilo da je bez presedana u povijesti s druge strane otupili su logičku i kritičku oštricu kako Lemkinu tako i njegovoj stručnoj publici, pa je riječ genocid našla svoje ne samo u političkom i ideološkom govoru, već i u međunarodnoj ali i u nacionalnim legislativama.
Treba biti pošten pa kazati da njenom djetinjstvu nije ni bilo racionalno očekivati da će ta gromka i opominjuća riječ – genocid – čak i nehotice uputiti apel da bude podvrgnuta preispitivanju. Svijet je u drugoj polovini četrdesetih godina prošlog vijeka još uvijek bio užasnut spoznajom o dubini i obimu nacističkih zločina, a filozofsko preispitivanje bilo je, naročito u Evropi, nepopularan sport jer bi se u njemu lako moglo pretjerati i preći granicu nakon koje otpočinje samopreispitivanje o vlastitoj odgovornosti za zlo sa čijim je plodovima suočavanje bilo tako nemilosrdno bolno i otrežnjujuće. Samopreispitivanje na koje Gombrovič poziva u svojim dnevnicima, upućujući neumoljiv zahtjev: „Narodi sveta, zapitajte se da li je Hitler bio samo Nemac.“
Pojam genocid donekle se može braniti kao literarni ili propagandni izraz, jer literatura ne zahtijeva egzaktnost kakvu zahtijeva pravo, a propaganda se slušaocima ne obraća prevashodno semantičkim sadržajem, već slikom, odnosno predodžbom koju potiče i kojom se slušalac upućuje ka simbolu. Ali kao pravni termin riječ genocid veoma je štetna i pogubna, prevashodno stoga što nije dovoljno jasna, odnosno što je podložna preširokom tumačenju.
Umjesto pojmovne, definicijske jasnoće, pravo se zadovoljilo administrativnim i skolastičkim, skoro pa sofističkim prividom jasnoće, uslijed čega je nemoguće postići opšti konsenzus oko prirode pojedinačnih slučajeva masovnog zločina. Upravo zato što je genocid prevashodno politički, ideološki i propagandni pojam, on je nužno i selektivan, pa samim tim i etički manjkav a šlampava pravna definicija dodano olakšava političkopropagandnu i ideološkopropagandnu manipulaciju njime, pa je za međunarodna pravna tijela ponekad dovoljno da bude ispunjen samo dio uslova za determinisanje nekog zločina kao genocida, a ponekad ni objedinjenost svih uslova nije dovoljna da bi se neki drugi zločin proglasio genocidom.
Nastao kao spoj humanističke i racionalističke misli, pojam genocid omanuo je u obje uloge. Zahvaljujući ishitreno uspostavljenoj i usvojenoj definiciji, podložnoj arbitrarnom tumačenju pa i manipulaciji, pojam genocid nije imao potrebnu snagu da probudi uspavanu svijest čovječanstva, već je korišten kao propagandno oružje pobjednika ali i kao, što je još užasnije, opravdanje za buduće zločine. Ujedno je omogućio da se stravični i sistematični zločini nad čitavim zajednicama šićardžijski i sofistički vagaju i premjeravaju.
Ako se još i može razumjeti ideološka potreba za tim pojmom u kontekstu zgroženosti koja je izvirala iz iskustva suočenog sa nacističkom eksterminacijom Jevreja, Slovena, Roma i drugih naroda, akademske su elite razvijenih društava kukavički propustile priliku da pojam genocida pozovu na preispitivanje, počev od onog na semantičkim osnovama. Čovječanstvo od svojih početaka u iskustvu nosi masovne zločine pa stoga svaki jezik na svijetu u svom leksičkom fondu ima sasvim dovoljno preciznih pojmova kojima se takvi zločini mogu precizno označiti i koji u legislativnom okviru neće stvarati toliku zbrku kao pojam genocida.
Ovako je jedan ideološki, ali ujedno i propagandni pojam, doveo do navijačkih podjela pred užasnim fenomenom zločina, istovremeno služeći, kao što je već rečeno, i kao opravdanje za buduće zločine. Dovoljno je poslušati dominantni narativ desničarske i teokratskim ambicijama djelomično prožete vlade u Tel Avivu pa shvatiti kakvu stravičnu abolirajuću snagu taj pojam ima u svijesti onoga koji čini zločin. Pritom je institucija pojma genocida pružila i svojevrsnu pravnu zaštitu državama koje su takve zločine činile prije usvajanja tog pojma u pravnu praksu, pa se tako danas širom Belgije kočopere spomenici i biste Leopolda II, jednog od najmonustroznijih i najmetodičnijih ubica novije evropske istorije.
Ono što humanistički krugovi i kružoci nisu bili sposobni shvatiti, razumjele su strukture i mašinerije moći koje su kroz razne nacionalne i međunarodne pravosudne institucije devalvirale pojam genocida do burleskne granice. Nastupajući kao zaštitnici i prijatelji malih naroda sa iskustvom masovnih zločina, te strukture i mašinerije moći imale su, očito, znatno mračniju namjeru skrivenu iza nominalnog moralističkog stava – aboliranje vlastite prošlosti, ali i vlastite budućnosti, od teškog bremena optužbi za zločinstvo kao metodu i kao prihvatljivu političku alatku.
Nakon što su neki od lokalnih sudova u Njemačkoj donosili presude u kojima je ubistvo jednocifrene skupine civila okvalifikovano kao genocid, kakvu stvarnu težinu može imati podsjećanje na tamo nekakav genocid od prije osamdesetak godina, pred kojim su njemački sudovi ostajali nijemi. Upravo iz razloga aboliranja svojih prethodnika od prije osamdesetak godina, današnji njemački sudovi donose ideološke i političke presude, ne obazirući se na pravni imperativ univerzalnosti, čime se ti sudovi stavljaju u savezničku ulogu njemačke državne politike koja iz veoma sličnih razloga danas ostaje nijema na masovne zločine i državni terorizam vlade u Tel Avivu, pronalazeći krivnju za bliskoistični užareni kotao na samo jednoj strani.
Pojam genocida opasna je riječ koja će još dugo svojom propagandnom malignošću kontaminirati društvenu svijest, jer je stvorena s tom namjenom i jer se u toj ulozi izvrsno pokazala pa je iluzorno očekivati da će se ideološke mašinerije odreći jednog tako moćnog propagandnog oružja. Ali zato je humanističkim duhom i humanističkom odgovornošću prožetog pojedinca moguće prepoznati po njegovom odbijanju da se i sam služi tim pojmom kao propagandnom alatkom i po njegovom imenovanju stravičnih pojava u kolektivnom iskustvu čovječanstva pojmovima koji nisu odbacili jasnoću nauštrb semantičke preciznosti.
