Piše: Milorad Durutović
U srećnim epohama pozorište je bilo opasna rabota, subverzivna disciplina. Pozorišni znalci mogli su da preinače pisane i nepisane zakone, da pretumbaju kosti nekom vlastodršcu, nekom tiraninu bez mašte.
Primjera radi, u Šekspirovo vrijeme „predstave su stalno posećivali doušnici da bi se domogli nagrade za cinkarenje svega što bi se moglo tumačiti kao subverzivno. A najrizičniji su bili pokušaji kritike savremenih političkih zbivanja ili vodećih ličnosti kraljevstva“, zapaža Stiven Grinblat u knjizi „Tiranin: Šekspir u politici“[1]. Navodi i jedan indikativan slučaj: „Izvođenje navodno buntovne predstave Ostrvo pasa [orig. The Isle of Dogs] 1597. godine dovelo je do hapšenja autora Bena Džonsona i izdata je naredba – koja, na svu sreću, nije izvršena – o rušenju svih pozorišta u Londonu“. [2]
Tirjanstvo je omiljena tema pozorišta još od antičkih vremena, toliko dominantna da bi se moglo ustvrditi da pozorište i nije postojalo iz drugih razloga, negoli da raskrinkava lice i naličje vlasti. To što je, recimo, Šekspir znao da se udalji miljama i vjekovima daleko od „svog vlastodršca“ nije bila samo strategija da se zabašuri ono što se želi reći, već, istovremeno, to je bio način da se pronikne u prostor univerzalnosti, svevremenosti. Opet, time se aktuelna vlast nije abolirala, njena odgovornost relativizovala, već se otkrivala u još strašnijom naličju. Svaki tiranin samo je vršilac prvog, iskonskog zlodjela. Kain koji se stalno obnavlja, iznova rađa, da bi u svakom naraštaju ubio svog brata Avelja. Šekspir je stoga uočio nešto što posebno pogoduje vječnom tirjanstvu. „Kako se osobe poput Ričarda III ili Magbeta uspinju na tron?“ – postavlja pitanje Grinblat, a, potom, odgovara kroz Šekspira.
„Šekspir navodi da se takva katastrofa ne bi mogla desiti bez raširenog saučesništva. Njegove drame ispituju psihološke mehanizme koji vode nacije ka napuštanju ideala, pa čak i vlastitih interesa. Zašto bi iko, zapitao se, bio privržen vođi neophodnom da vlada, nekom ko je opasno impulsivan, sklon mračnim intrigama i ravnodušan prema istini? Zašto u izvesnim okolnostima pokvarenost, grubost ili okrutnost nisu sudbonosni nedostatak, već mamac koji privlači zagrižene sledbenike? Zašto se inače ponosni i vrli ljudi pokoravaju goloj bestidnosti tiranina, njegovom ubeđenju da može da se izvuče šta god rekao ili činio, njegovoj spektakularnoj skarednosti?
Šekspir iznova opisuje tragičnu cenu ovog pokoravanja – moralnu iskvarenost, pustošenje državne blagajne, pogibije – i očajničke i bolne herojske mere, neophodne da bi nacije povratila malo ozbiljno okrnjenog zdravlja. U njegovim komadima se postavlja pitanje postoji li ijedan način da se spreči klizanje ka bezakonju i despotskoj vlasti pre nego što bude prekasno, i postoji li bilo koji delotvorni način da se spreči katastrofa na državnom nivou, koju tiranija neumitno izaziva“.[3]
Tušta i tma pitanja! Koga zanimaju šekspirovski odgovori može pročitati Grinblatovu knjigu koju ovdje izdašno citiram. To bi, dakle, bio jedan od načina upoznavanja sa tirjanstvom u sebi i oko sebe, jer u našim pozorištima Šekspira nećemo naći. No, hoćemo njegove junake u svim našim strankama, ako već i sami nijesmo postali junaci iz priče. Nije zahvalno pomišljati u tom smjeru, možda toga nijesam ni dostojan, ali nekako sam siguran da bi Šekspir danas najviše materijala našao u ovdašnjim polustrankama. Ne znam kako bih dao preciznije određenje… Ali ima i takvih saučesnika u teatru tiranije naših dana. Nit su stranka, nit su voda. Tako, polovično registrovani i poslovično zainteresovani za politički život. Nijesu dovoljno ambiciozni. Možda, samo skromni? Tek se zadovolje ulogom dvorjanina; malo manje od ministra, malo više od odbornika lokalnog parlamenta.
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
[1] Stiven Grinblat, Tiranin: Šekspir u politici, Vulkan izdavaštvo, Beograd: 2020, str. 9. Preveo Vladan Stojanović.
[2] Isto.
[3] Isto, 8.
