Piše: Miloš Lalatović
Jedan od danas najpoznatijih regionalnih književnika svakako jeste Vladimir Arsenijević. Beograđanin, rođen u Puli 1965. godine, po nacionalnosti Jugosloven, anacionalan ili pisac.
Svoj javni angažman započeo u nekoliko beogradskih pank bendova, koji su ujedno predstavljali prve predstavnike ovoga žanra u tom gradu.
Sve je počelo sa bendom Urbana Gerila, gdje su pored Arsenijevića članovi bili i danas vrlo poznati frontmen benda Partibrejkersi, Zoran Kostić Cane, Branko Rosić Rosa, poznati novinar i Petar Ilić Ćirilo, reditelj. Bend je osnovan 1980. godine kao tinejdžerski poduhvat, bez neke budućnosti, ipak će im on otvoriti vrata slave. Nakon svađe Arsenijevića i Caneta u bend dolazi Ćirilo, koji je na jednom nastupu pjevao na njemačkom jeziku, zbog čega su članovi benda bili privedeni od jednog čuvenog beogradskog inspektora zaduženog za omladinske supkulture. Optuženi su bili za propagiranje nacizma, a oni su objašnjavali da ih interesuje njemački dadaizam. Nakon ovoga nastupa Arsenijević je predložio novi naziv benda Berliner Strasse.
Vladimir Arsenijević posle odsluženja vojnog roka u JNA, odlazi u London. Ovdje se detaljnije upoznaje sa pank scenom, radi razne poslove, ujedno obogaćuje svoje životno iskustvo.
Nakon povratka iz Londona, ubrzo na prostorima bivše Jugoslavije nastupa kriza sa usponom nacionalizma i rat. Učestvuje u raznim antiratnim protestima devedesetih. Tako nastaje i njegov prvi roman “U potpalublju” za koji je dobio “Nin-ovu nagradu”, 1994. godine. Bio je i ostao najmlađi dobitnik ove prestižne nagrade i ujedno jedini dobitnik za svoj debi roman.
Tema romana je suočavanje urbane beogradske omladine sa naraslim nacionalizmom, koji je promijenio svoju formu u neku vrstu komunističkog nacionalizma. Vrlo je slično u filmu “Rane” Srđan Dragojević opisao ovo vrijeme. Inače i sam Dragojević pripada prvoj postavi beogradskih pankera početkom osamdesetih. Na raznim ratnim mitinzima zajedno su bile slike sa Titovim likom i Draže Mihailovića, vijorile se u isto vrijeme komunističke i četničke zastave. I govornici na mitinzima su imali različite ideologije, ali ih je povezivao rat. Omladina u Beogradu i još nekim većim gradovima je organizovala antiratne proteste, najpoznatiji je “Rimtituki, slušaj vamo”, gdje su zajedno nastupali najpoznatiji novotalasni bendovi EKV, Partibrejkersi i Električni orgazam, jednim vozilom su išli kroz grad i izvodili svoje i antiratne numere. Nažalost, u drugim republikama nije bilo dovoljno takvih da se suprotstave ratu, no dobro. Roman “U potpalublju” opisuje beznađe omladine u prvim ratnim sukobima u Hrvatskoj, bježanje u poroke, bježanje od vojske i rata, one, koje su uspjeli da uhvate često su se vraćali u mrtvačkim sanducima, poput šuraka glavnog junaka. Na sahrani palog borca brata svoje supruge, glavni junak preispituje granice dozvoljenog i nedozvoljenog, da to dobija u nekim momentima i morbidnu formu.
Nikita Milivojević, proslavljeni srpski reditelj je 1996. godine režirao predstavu na temu ovoga romana.
Arsenijević je nakon ovoga napisao više knjiga. Poznat je u javnom životu kao veliki kritičar svih nacionalizama, konzervatizma, zaštitnik je manjinskih grupa u Srbiji, posebno Albanaca i LGBTIQ zajednice, kao i ekstremni liberal. Osnivač je regionalnog književnog festivala sa svojom koleginicom Anom Pejović, KROKODIL, što predstavlja akronim, koji bi u prevodu na osnovu prvih slova ove riječi značilo Književno regionalno okupljanje koje otklanja dosadu i letargiju.
Može se slobodno reći, a da niko ne porekne, slagao se sa Vladom ili ne, da je on možda najurbaniji balkanski lik ili sami simbol urbanog Balkana.
