Piše: Elis Bektaš
Spektakularni napad na Hezbolah, izveden prefabrikovanim pejdžerima i drugim komunikacijskim uređajima, u kom je smrtno stradalo više od 30 ljudi među kojima je bilo i djece, privukao je pažnju svjetske javnosti i mnogi su tu akciju proglasili veličanstvenim uspjehom izraelskih tajnih službi bez presedana u povijesti.
Međutim, dugoročno posmatrano, ta bi se akcija mogla pokazati kao debakl bez presedana, odnosno kao operacija čiji je uspjeh uporediv sa uspjehom japanske mornarice u napadu na Perl Harbur – u potapanju nekoliko, uglavnom isluženih, brodova ležalo je sjeme koje će nakon nekoliko godina dati gorke plodove posvemašnjeg poraza.
Prije svega, i dalje je nejasno ko zaista stoji iza te operacije. Ne postoji niti jedan razlog za sumnju da je u nju uključen i izraelski obavještajno-bezbjednosni aparat, ali on sam jednostavno nije mogao ostvariti toliko duboku infiltraciju u protivničke redove i podmetnuti mu prerađene uređaje sa letalnim kapacitetom. To otvara prostor osnovanoj sumnji da iza kulisa rata na Bliskom istoku postoje u najmanju ruku čudne saradnje između struktura koje su nominalno u stanju neprijateljstva.
Jedna od hipoteza glasi da je Hezbolah, odnosno njegovo trenutno visoko komandovanje, postao strateška smetnja određenim strukturama u Teheranu, pa su te strukture pronašle zajednički jezik sa Tel Avivom i u jednoj koordiniranoj akciji realizovali zajedničke interese. Hezbolah je logistički upućen prevashodno na Iran, a tek potom na slobodno tržište naoružanja i malo je vjerovatno da je visokosenzitivnu komunikacijsku opremu nabavljao bez saglasnosti i pomoći Teherana.
Niz eksplozija komunikacijskih uređaja nesumnjivo je Hezbolahu nanio teške, ali nipošto neizlječive rane. Tim više što je stvarni efekat te specijalne operacije ostao u sjeni propagandnog efekta pa mnogima izmiče iz vida da je postignuti rezultat – tridesetak mrtvih od nekoliko hiljada eksplozija – relativno skroman u odnosu na uloženi trud koji obuhvata čitav niz akcija, počev od intervencije na uređajima, pa do infiltracije u strukture Hezbolaha i plasiranje tih uređaja.
S druge strane, Hezbolahu ta operacija može poslužiti kao opomena i potaknuti ga da preduzme krupne korake u pravcu formacijske reorganizacije ali i promjena taktika, tehnika i procedura, pogotovo u oblasti komunikacija. Ukoliko Hezbolah bude imao mudrosti da se podvrgne takvom zahvatu, operacija sa eksplozivnim pejdžerima pokazaće prvi aspekt svoje promašenosti – koliko do juče tehnološki superiorne tajne službe pod kontrolom Tel Aviva mogle su bez većih problema držati pod nadzorom većinu informacionog saobraćaja unutar Hezbolaha, ali uskoro bi mogle postati skoro potpuno slijepe i gluhe.
Hibridna vojna organizacija poput Hezbolaha, koja u sebi objedinjava elemente i konvencionalne vojske i gerilskog pokreta i terorističke organizacije, ima velike komunikacijske potrebe, naročito u stanju aktivnog konflikta sa Izraelom, ali upravo njena kompleksna priroda i struktura toj organizaciji omogućavaju da posegne za veoma nekonvencionalnim tehnologijama kojima će riješiti pitanje komandovanja i komunikacije na način koji će protivniku zadugo biti neriješiva misterija.
Drugi aspekt promašenosti te operacije ne dotiče se samo Hezbolaha, već je globalan. Bez obzira ko je glavni naručilac i izvođač operacije sa pejdžerima, ta je akcija zabila glogov kolac u srce izraelske elektronske i komunikacijske industrije, a nesumnjivo će imati poražavajuće efekte po tu industriju i u drugim zemljama, jer će nakon nje svaka država, svaka vojska i svaki pokret na svijetu dobro razmisliti prije nego što se odluči na nabavku opreme iz Izraela, pa čak i bilo kakve robe koja nije domaćeg porijekla. Ako korporativni zapad zvaničnom Tel Avivu još i može tolerisati nacističke političke modele, teško da će mu moći halaliti takav udarac na džep.
Ukoliko je zvanični Tel Aviv vjerovao da će tom operacijom pasivizirati pa čak i onesposobiti Hezbolah za uspješno vođenje borbe, to ne svjedoči samo o obuzetosti jednim prilično amerikaniziranim svjetonazorom koji je opčinjen tehnikom i tehnologijom i koji vjeruje u njenu omnipotentnost, već svjedoči i o jednom duboko ukorijenjenom rasizmu u Netanjahuovim cionističkim strukturama, koje vjeruju da su njihovi neprijatelji niža bića, nesposobna da pronađu odgovor na izazove moderne tehnologije.
Nakon napada na Gazu, uključujući tu i operacije na Zapadnoj Obali, koji se već sada može smatrati najobimnijom i najdugotrajnijom terorističkom akcijom u povijesti, kojom je Izrael spremno odgovorio na akciju Hamasa od 7. oktobra prošle godine, i koju je taj isti Izrael dočekao neobjašnjivo i volšebno nespreman, Netanjahu je načinio i prve korake u agresiji na Liban.
Tehnološki superiorniji Izrael vjerovatno će polučiti određene uspjehe u tom ratu, ali nesposobnost izraelskih vojnih i obavještajno-bezbjednosnih tijela da postignu odlučujući i rješavajući ishod u Gazi ukazuje da je upotrebna vrijednost tih tijela dramatično reducirana, prevashodno zahvaljujući nakaradnim politikama Netanjahuovog Likuda i njegovih partnera u vlasti.
Nesposoban da poluči rezultat na terenu i suočen sa sve većim pritiskom svjetske javnosti zbog svog terorističkog i, zašto ne reći, nacističkog ponašanja, zvanični Tel Aviv sve više truda ulaže u postizanje propagandnih uspjeha. To je ponašanje očajnika koji samoga sebe ubjeđuje da u rukama drži uzde koje su se davno pokidale. I zato je svaka naredna vojna ili specijalna operacija u režiji zvaničnog Tel Aviva samo još jedan korak bliže ka neumitnom debaklu.
Jedini način da Izrael izbjegne ponižavajući poraz u ratu u kom ima sve manje saveznika i sve više protivnika jeste da zbaci ekstremističku i rasističku vladu sklonu terorizmu i da vlast prepusti nekoj od politika koja shvata da je zeleni sto jedino bojište na kom Izrael može dugoročno dobiti bitku za svoj opstanak.
