Piše: Đorđe Matić
Intrigantno je i dobrim dijelom ironično da kad se pokušaju odrediti datumi otvaranja prvih srpskih škola na prostoru današnje Hrvatske, nema uvijek pouzdanih podataka. To na prvi pogled iznenađuje s obzirom na usvojenu ili refleksnu pomisao da se u Habsburškoj Monarhiji, gđe naše škole nastaju, sve uvijek i po definiciji popisivalo. Na krajnjem istoku tako postoje dokumenti o osnivanju srpske osnovne škole 1733. godine u Vukovaru i mada se ta godina uzima i kao početak čitavog školstva u gradu, ima dokaza da je u nekom ranijem obliku škola postojala već 1720. U Zagrebu kao najvećem centru i danas glavnom gradu, stvar nije manje komplicirana. Pravoslavna crkvena opština zagrebačka podnijela je vrlo brzo po osnivanju i zahtjev za dozvolu osnivanja škole, pa se kao podatak spominje 1814. godina, a znaju se do danas čak i imena učitelja. No, profiliranje i imenovanje u to doba pred formiranje modernih nacija unosi tipičnu zabunu – bilježnik učenike naziva „Ilirima“, a identitet škole je tada još i dalje uglavnom konfesionalni, a ne etnički i nacionalni. Iako se u širem panonskom prostoru tadašnjeg Carstva neki datumi znaju točno – otvaranje prve osnovne škole, one u Somboru, divnog imena „Norma“, 1778. godine, kao i Stratimirovićeve Karlovačke gimnazije (1791.), s obzirom na brojnost različitih naroda, izmiješanost, sve veću pokretnost profesionalnih klasa i kakve-takve integrativnosti (nekad veće, nekad manje) pod dominantnom germanskom kulturom i ideologijom, kao i zbog trajnih asimilacija i karakteristike višestrukih identiteta po kojoj su Austrija i kasnija Austro-Ugarska raspoznavane do danas, moguće je otud i manja bila potreba za inzistiranjem na datumima koji će se u budućnosti pokazati kao ključni u čitavoj nacionalnoj historiji.
Zato, naprotiv, sama Srbija sa viševjekovnom tuđinskom okupacijom pod kojom je u dugim periodima s tek ponekim prekidom jedva bilo osnovnih uvjeta za život, a poniženja i stida dotle da se ne izbrišu do danas, bilježi i slavi s naročitom pažnjom institucija i historičara sve važne datume – gđe se iz potpunog historijskog i civilizacijskog mraka izlazilo materijalno i mjerljivo na svjetlo novoga doba, tamo ima smisla označavati dane epohalnih, stvarnih i simboličkih promjena, početaka stvaranja najvažnijih ustanova za svako društvo. Tako i sa školama, a tako i s onom prvom, najvažnijom za početak novog rađanja i hvatanja izgubljenog koraka s razvijenim svijetom uslijed tragičnog povijesnog udesa. Baš u doba kad počinju školske godine svuda, u prijelazu s ljeta na jesen, 1. septembra po starom, a 13. po novom kalendaru, 1808. godine u Beogradu je otvorena Velika škola, prva viša školska ustanova u još uvijek ustaničkoj Srbiji. Školu su osnovala dvojica, treba li reći, učenih Prečana – Somborac programatskog imena Ivan Jugović (rođen kao Jovan Savić), prvi profesor škole, dok je upravitelj bio tko drugi nego naš veličanstveni Dositej Obradović. Nevjerojatan je osjećaj kad se pokuša zamisliti danas prizor otvaranja, kad se vide imena prisutnih: Dositej, najobrazovaniji Srbin, drži pozdravnu besjedu, dakako. No pored njega je i sam Karađorđe, taj nepismeni hajduk i antejski div u jednoj ličnosti, mučaljiv, prijek i svojim ograničenjima usprkos, jednako ingeniozno vidovit. Bez ikakvoga formalnog znanja, on, kako je zapisano, izgovara tada i rečenicu: „Učite se vi, dakle, da nastavite naše srećno započeto delo. U vama je sva naša nadežda s te strane.“ U tom čudesnom kadru nisu samo profesori oni koji izazivaju u potomaka poštovanje, osjećaj duga i ganutost. Tu su i prvi učenici, a njihova imena nadopunjuju u sinergiji i harmonično osnivače i učitelje, u najavi blistave i teške budućnosti: braća Nenadovići – Sima, brat velikog i divnog prote Mateje i sin posječenog kneza Alekse, zbog kojeg kreće buna na dahije; i Jevrem, nećak knežev. I još jedan Aleksa – sin Karađorđijev. Nepismeni vođa revolucije dao je dakle sina na škole, jednim korakom i u jednom pokoljenju premostivši vjekove, kao kad se priroda trzne pa se pokrenu tektonski ploče zemljine i nastane kontinent za koji bi trebalo milion godina. U klupi je još jedan učenik, najmanje uglednog porijekla, siromašno đače iz familije izbjeglih Hercegovaca: to je sam Vuk Stefanović Karadžić, budući reformator i kodifikator jezika kojim ovo pišem, jedna od tri najvažnije figure čitave naše historije.
Njih se treba sjetiti u ove dane, uz početak nove školske godine koji je, kao i svaki, za našu zajednicu uvijek okrznut u svojoj radosti, zagorčen i problemski namjesto da rađa dane u kojima bi za đake moralo biti samo dobro i svijetlo. Kad se povede razgovor o nastavi za srpsku djecu, otvara se provalija nerazumijevanja i minusinteligentnih reakcija. Nastranu tupi i agresivni, unaprijed uvrijeđeni šovinisti. Ovđe nažalost ni takozvani najprogresivniji, emancipirani, „lijevi“ krugovi u Hrvatskoj ne shvaćaju ništa. I kod humanijeg i regbi slobodnije mislećeg dijela – upravo naročito kod njega – cokće se i zgražava nad time da se u školama, poglavito na istoku zemlje, nastava radi po tzv. Modelu A, jer da je to „razdvajanje djece“ ili čak „aparthejd“. Iznenade se takvi svaki put kad im kažem da sam bez ostatka za to. A kad odmah uslijedi podozrivo ili pak istinski naivno (u naivnosti u kojoj je i nepatvorena nesvjesna arogancija), neosviješteno pitanje „zašto“, pred očima mi se pojavljuju sjeni dvojice besmrtnika: prvog upravnika Velike škole i njenog najvažnijeg đaka. Tada odgovaram naizgled reduciranim, kružnim argumentom: zato da djeca ne bi ostala bez znanja o tome tko su baš ta najveća dvojica – Dositej i Vuk. Imena koja naša djeca nose u vlastitoj kulturnoj matrici, a da nisu toga ni svjesna. Ili da im se ne dogodi gore: prvoga da preskoče jer ni „većinski“ profesori više nemaju pojma tko je bio, a da im za drugog ne bi rekli da je preko jezika u stvari širio „hegemonističke“ tendencije.
Kome to treba? Toj djeci sigurno ne.
Treba im naprotiv više nego ikad ovaj prvi, koji je vjerovao u „polezne knjige“. I treba im naročito ovaj drugi, koji je prije dva stoljeća znao da je, kako god okreneš, ovđe trajno nekoliko „miliona duša naroda, koji jednijem jezikom govore“.
Neka je našoj djeci sretan početak škole u kojoj će ovo moći naučiti.
Izvor: P-Portal
