Piše: Milija Todorović
Juče je u parlamentu glas protesta podigao potpredsjednik ovog visokog doma g. Camaj, a protiv blokade puta između Tuzi i albanske granice, koji je grupa građana organizovala sa srpskom trobojkom i ćirilicom, i porukom „Kad se vojska na Kosovo vrati“. Camaj je mudro nagovjestio mogućnost nečije manipulacije srpskim i albanskim nacionalnim osjećajima, ali je i zatražio procesuiranje odgovornih za ovu očiglednu provokaciju.
I to bi, po meni, sve bilo u redu da se nije Camajevoj inicijativi pridružio „jedan od Nikolića“ iz DPS-a, zabrinutim glasom za građanski mir i multietnički sklad. Poslije Nikolića se za glas javio i Adžić, da pita zašto je zabranjena blokada magistrale koju su, po ko zna koji put, planirali radnici cetinjske „Košute“?
E tu sam se sjetio crmničkog blokiranja Sozine; pa nedavnog blokiranja mauzoleja na Lovćenu od strane „braće ispod kapelice“; i čuvenog DPS performansa na Kruševom ždrijelu a povodom vjerskog, Ustavom zagarantovanog, skupa na Cetinju.
Pa me baš zanima, po kom kriterijumu DPS-a, nije dobro provocirati Albance u Tuzima, a jeste poželjno i čak rodoljubivo provocirati vjernike SPC širom Crne Gore, prikazujući i pretvarajući Cetinje u anti-srpsku jamu, i državnu (u smislu države Crne Gore) eh-teritoriju, na kojoj ni zakoni ni principi demokratije, jednostavno ne važe?
Ili: ako nije dobro mahati srpskim nacionalizmom na jednom dijelu crnogorske teritorije, zašto je dobro mahati (i pri tom blokirati saobraćajnice) crnogorskim nacionalizmom i prijetnjama drugim grupama građana, na drugoj strani? Ili, ako ćete još konkretnije: ima li ikoga u Crnoj Gori, koji sa većom usrdnošću radi na etno-federalizaciji ove države, od DPS, SDP i ostalih političkih formi iste šovinističke pameti ?
