Piše: Milorad Durutović
Ljubav nije posljednja soba: postoje još mnoge/ iza nje, cijelom dužinom hodnika/ koji nema kraja.
Jehuda Amihaj
Nikolaj Berđajev opravdano zapaža da je „ljubav […] u čovekovom palom životu tako izobličena, profanisana i banalizovana da je postalo gotovo nemoguće izjavljivati ljubavˮ. Međutim, ljubav je naša nasušna tema. Ona je to od samog Početka. To je, valjda, garancija da će tako ostati i do samoga Kraja.
Naše vrijeme — kroz psihoterapeutsku praksu i razne pouke „životnih učitelja“ i influensera — redefinisalo je mit o romantičnoj ljubavi. „Ljepotica“ i „Zvijer“ dobile su precizna klinička imena kako bi se opisali razni toksični i disfunkcionalni odnosi. Tako smo dobili drugačiji — mislimo i ekskluzivan (!) — pogled i na stare i na nove ljubavi. Ukratko: koliko koristi, toliko i štete!
Potrebu za ljubavlju nadjačao je strah od vezivanja i intimnog zajedničarenja. Otuda se javljaju i statistički parametri koji najavljuju eru globalne samštine, osamljivanja i alijenacije. Ali ne u smislu razumijevanja usamljeništva kao preduslova kreacije, kako bi to razumio Oktavio Paz. Nešto je drugo posrijedi. Gubitak povjerenja u brak, porodicu i zajedničarenje za sada jedino vodi u kulturu promiskuiteta, jer blizina Drugog tijela i dalje ostaje kao nasušna supstanca nečega što više ne možemo nazivati ljubavlju, mada ima veze sa toplinom (i dopaminom).
Ako još postoji misao o ljubavi, taj put može da se opiše u nekoliko koraka.
Savremeni čovjek ulazi u, kako se danas kaže, partnerske odnose, ali noseći i dalje sa sobom gene mita o romantičnoj ljubavi. Još se traže „srodne duše“ i „prave osobe“ kako bi se upustilo u avanturu potpune ljubavne ispunjenosti. Bez sumnje, živi stari mit u nama — kao kulturni obrazac, kao psihološka utjeha, kao egzistencijalna igra zavođenja. Podržan sa svih strana, a ipak lomljiv toliko da je njegov raspad zapravo neizbježan. Međutim, previđa se da svaki mit ima svoj iracionalni život. Mit uvijek ide drugom stranom ulice. Takoreći, uzvodno.
Kada, dakle, mit o romantičnoj ljubavi potone, čovjek se nađe u vrtlogu ljubavne antropologije. Kultura, društveni život, istorija, romantika, žurke, poučne knjige, učitelji i učiteljice — čitav život dobija neprijatne boje obmane, ali i svijesti o samoobmani, barem za one malo srećnije duhove. Ukratko: dobar materijal za „transakcioniste“. Uviđamo, naime, da su ne samo tuđi već i sopstveni razlozi, ulozi, motivi i ambicije bili pogrešni. Iako je ideja ljubavi sama po sebi bila plemenita, odnos je dobio novu mentalnu geometriju — asimetriju.
Dobra terapija može da iznađe osu simetrije, ali ne više u romantičnoj ljubavi, ne više u susretu slobode, već u prepoznavanju traumatske simbioze, te postavljanju temelja za neke buduće zdrave odnose, pa makar oni bili osmišljeni kao funkcionalni, dakle, emocionalni, kulturni ili ekonomski aranžmani. Pošteno. Ali, gadamerovski rečeno, metoda vodi samo do metodske istine. I, opet, to nije put do ljubavi. Niti je čovjek svodljiv na dijagnozu. Ističu to ponekad (i poneki) i psihoterapeuti, što zapravo jeste otvaranje malog prozora za velike mogućnosti izvan materijalističkog pogleda na psihu čovjekovu.
U hrišćanskom razumijevanju, recimo, čovjek ne ulazi u odnos zato što već posjeduje ljubav, već upravo zato što je nema, zato što je traži — makar i nesvjesno, iskrivljeno, pa i pogrešno. Odnos nije dokaz ljubavi, nego put ka njoj. Čudo u Kani Galilejskoj to jasno pokazuje: svadba počinje bez čuda, bez najboljeg vina, bez izobilja. Tek kada nešto nestane, kada forma ostane prazna, (a ljubav porozna) dolazi preobražaj. Voda postaje vino. Ne novi početak, nego preobražaj postojećeg.
Rasap romantičnog mita zato nije samo kraj, već i otkrivenje, ili barem slutnja tajne. Čovjek nakon raspada, zaljubljenik nakon dezintegracije, nalazi se pred jednim drugim „čudom“: prazninom u kojoj više nema na šta da se osloni. Ne može da se pozove ni na čistotu svojih namjera, ni na uzvišenost ideala. Suočen je sa sopstvenom palom prirodom — ne kao moralnom krivicom, već kao egzistencijalnom istinom. On ne umije da voli onako kako je vjerovao da umije.
Ta tačka je srodna onome što mistička tradicija naziva „tamnom noći duše“. U njoj ne nestaje samo utjeha, nego i semioza; ne ruši se samo slika ljubavi, već i slika Boga koji bi tu ljubav garantovao. Ali ta noć nije kazna. Ona je čišćenje — od iluzija, od zahtjeva, od trgovine sa uzvišenim.
Pokajanje, kao promjena uma, dešava se upravo tu. Ne kao samoporicanje, već kao duhovni i duševni realizam: prihvatanje da ljubav nije nešto što čovjek može proizvesti, zaslužiti ili kontrolisati. Tek kada prestane da brani ili kreira sliku o sebi kao sposobnom za ljubav, otvara se mogućnost da ljubav postane dar, a ne životna agenda.
Najteži dio tog uzvodnog kretanja jeste ostati otvoren, da ne kažem emotivno živ, poslije sloma. Ne pobjeći u cinizam, ne izgraditi novi mit, ne ogrnuti se plaštom ironije. Prihvatiti nesigurnost kao jedinu sigurnost. Ostati u međuprostoru i međuvremenu. Ostati sam samcit — bez obećanja, bez garancija, bez zahtjeva, ucjena i uslova. Upravo u tom prostoru, koji nije ni romantičan ni beznadežan, ljubav postaje moguća ne kao ispunjenje potrebe, već kao preobražaj čovjeka.
Tako se magični krug zatvara: od odnosa koji počinje iz nužnosti, preko raspada iluzije, do mogućnosti čuda. Ljubav ne dolazi na početku. Ona dolazi — ako uopšte dođe — na kraju.
