Piše: Oliver Janković
Oproštajnu ljetnju Žurnalovu VAR SOBU posvećujemo planetarnom i političkom značaju upravo završenih, a i svih prošlih i budućih Olimpijskih igara. Pošto su organizatori Igara 2024. u Parizu, kao estetski lajt-motiv takmičenja stavili podsjećanje na početak pariških pozorišnih predstava (ono kucanje štapom prije utakmica i razni likovni detalji) možemo i mi ovdje iskoristiti metaforu „spuštene zavjese“ na Olimpijske igre, pa konstatovati kako ona ima nekoliko različitih tkanja i slojeva, kao svaka dobra barokna haljina.
Prvi, onaj originalni sloj satkan je od humanog i plemenitog motiva da se obnove drevne antičke igre, koje bi svojom važnošću i dobrom organizacijom okupljale pažnju cijelog svijeta. Najprije velikom takmičarakom konkurentnošću samih sportista, a onda, prirodno, uz njih idu: publika, mediji, politika, biznis…. Za razliku od paganskog karaktera antičkih igara, moderne Igre su (valjda!?) zamišljene kao sekularne i barem agnostičke. Sad se već debelo pitamo može li se takvo nešto sprovesti, ako je ikada i bilo u planu, i nijesu li neo-paganske i satanističke orgije na otvaranju/zatvaranju Igara u Londonu i Parizu (Riju, Pekingu i Tokiju – svaka čast) više ideološki plan a manje slučajnost?
No, svi sportisti, svi najbolji sportisti – na jednom mjestu, u borbi za jedno odličje, sada poslije nešto više od vijeka te prakse, možemo reći da je probudilo viteški duh na ovoj Planeti i da podstiče na ljudsko usavršavanje i napredak međusobnog poštovanja i upoznavanja.
VAR SOBA: Uspjeh srpskog sporta, a neuspjeh državnog vrha i komiteta
Ipak, od kad je sprovedena u djelo, pa evo do danas, ideja modernih olimpijskih igara rve i boksuje se sa raznim političkim i ideološkim uticajima. Dokazujući istovremeno neograničnost ljudskog sportskog zamaha na jednoj strani i ograničenost organizacione i političke mogućnosti kad je u pitanju imunost od zloupotrebe na drugoj strani. Tako su, od samog početka Igre bile otvoren podijum za pokazivanje moći zapadnog imperijalizma, nemoćne da zaustave Rat 1916, i nemoćne da zaustave promociju nacizma 1936 na igrama u Berlinu. Drugi svjetski rat zbrisao je mogućnost održavanja dva olimpijska ciklusa, pa je sve nastavljeno po okončanju ratnih dejstava. 1952 u Hjelsinkiju je prvi put nastupio olimpijski tim SSSR i pokazao svoju veliku takmičarsku moć. Igre nijesu bile imune ni na terorističke napade (Minhen 1972), ali ni na ideološka prepucavanja i međusobne bojkote Amerikanaca i Sovjeta 1980 i 1984. Ideološko-politička igra je nastavljena sankcijama i zabranom učešća na Igrama koje su dobili sportisti iz Srbije i Crne Gore 1992 u Barseloni. Razlog je bio ideološko tumačenje rata na prostoru bivše SFRJ. Koliko je ono besmisleno vidimo danas kada je Rusija isključena iz olimpijade zbog vojnog napada na Ukrajinu, a Izrael zbog napada na Palestinu – nije. Priča o (ne)priznatosti Palestine u UN, opet ne pije vodu kada vidimo kako već na trećim igrama za redom na Igrama nastupa tzv. „Kosovo“!
Eto, tu su neka prva dva sloja, takmičarske plemenitosti i političke zloupotrebljivosti olimpijskih igara. Na njih se nadovezuje treći sloj njihove polazne ideje, za koju rekosmo kako izgleda čovjekoljubiva i sekularna, a za koji se istovremeno zapitasmo, da li je ona, kao takva, uopšte moguća? Da li sve neizbježno klizi ka pretvaranju u neki mračni kult koji želi da se pokaže kao „krovni“ iznad svih tih malih kulturnih, međunarodnih i sportskih plemenitosti? Za sada, možemo garantovati, da su antičke olimpijske igre podrazumijevale poklonjenje božanstvu Zevsa, i da nije bilo nikakve dileme da su svi učesnici hrlili pobjedničkom lovoru kao znaku Zavsovog „blagoslova“. Za sada, barem, nema naznaka da bi neko iz MOK bio spreman da zvanično proklamuje neku novu duhovnost Igara. A da li se na poprištima svečanih ceremonija pa i samih borilišta ukrštaju koplja raznih uvjerenja, vjeroispovjedanja pa i intertekstualnih podmetanja raznih „rogova za svijeću“? – odgovor je više nego očigledan.
Nemam utisak da je „demon“ sa zatvaranja ovogodišnjih Igara, po bilo čemu ubjedljiviji u manifestaciji svoje duhovnosti od, recimo, Novaka Đokovića sa Hristovim krstom, ili etiopske atletičarke sa likom Bogorodice u svojim rukama.
Četvrti sloj olimpijske zavjese čine sama sportska dostignuća i brojke koje ona pokazuju. Evo već druge igre za redom SAD i Kina su pata-pata po broju osvojenih zlata, s tim što Amerikanci uvjek „nađu načina“ da sebe isture na prvo mjesto. Jedan od načina je svakako diskvalifukacija ruskih ekipa i pojedinaca, najprije zbog dopinga (koga – glavu bih dao – koriste i Ameriknaci, i neka je pokoj duši Florens Grifit Džojner) a potom zbog ratovanja Rusije izvan njenih granica (kaznili ih Amerikanci !!??). Od nekih 1000 medalja koliko ih je u opticaju u 330 disciplina (negdje se dijele dvije bronze, a negdje samo jedna), Amerikanci i Kinezi osvajaju oko 200. Ostatak svijeta, odnosno polovina od ostatka (između 80 i 90 država) osvoji preostalih 800 olimpijskih medalja.
Druga polovina svijeta, odnosno preko 100 preostalih članica MOK-a, redovno ostaje bez i jednog jedinog odličja. Dok je SSSR bio „živ“ i dok su se zemlje Istočnog bloka dopingovale na jedan, a zapadnjaci na drugi način, češće se dešavalo da najveći broj medalja ide na Istok. Sada, bez Rusa na Igrama, stvari stoje drugačije. Na posljednjim ravnopravnim igrama u Seulu 1988, SSSR je imao 132 medalje (55 zlatnih) a DDR 102 (37 zlatnih) a Amerikanci tek 94 medalje sa 36 zlata! Uslijedio je politički preokret koji je prve dvije zemlje zbrisao sa karte svijeta.
U narednom periodu Rusi su „duvali za vratom“ Amerikancima, po broju osvojenih odličja u Sidneju 2000 Atini 2004 … sve do Londona 2012. Zato je MOK krenuo redom da sankcionoše najprije ruske atletičare i plivače, pa ruske timske sportove, da bismo na kraju dobili Olimpijske igre bez Rusije 2024. I sada zato gledamo „mrtvu trku“ između Amerikanaca i Kineza oko prvog mjesta na olimpijskoj tabeli. Iza njih su sve velike države=privrede svijeta: V. Britanija, Japan, Australija, Njemačka, Francuska…. ali simpatični i nestvarno borbeni Italijani, Holanđani i predstavnici Južne Koreje i Novog Zelanda.
U drugom ešalonu uspješnih olimpijskih nacija su Mađari, Brazilci, Španci, Kenijci, Kanađani, Kubanci, Jamajčani, Norvežani….ali talentovani borci iz Uzbekistana, Kazahstana i Irana ….
I to je nekih 20 najvećih svjetskih sportskih sila. Srbija evo već treći olimpijski ciklus prebiva u trećoj ligi …. između 5 i 10 medalja …. tri zlata …. između 20. i 32. mjesta u ljudskom i navijačkom očekivanju da će, kad se upale i podese svi naši motori, a prije kraja svijeta i vijeka, doći i do većih postignuća. Eto recimo Los Anđeles 1984 pamti rekord SFR Jugoslavije sa 7 zlata, 18 ukupnih medalja i 9. mjestom na olimpijskoj tabeli.
Upravo 44 godine kasnije, opet u Los Anđelesu 2028.g. mogli bismo ponoviti taj uspjeh, samo ( za razliku od tog LA 84) ovaj put sa Rusima, Bjelorusima i Ukrajincima na sportskom bojnom polju, kad utihnu svi ratovi.
Do čitanja u nekoj sljedećoj, jesenjoj VAR SOBI !
