Piše: Vuk Bačanović
Američka potpredsjednica i kandidat za demokratsku nominaciju na predsjedničkim izborima 2020., Kamala Haris je izjavila da je premijeru Netanjahuu izrazila „ozbiljnu zabrinutost“ zbog obima ljudske patnje u Gazi.
„Slike mrtve djece i očajnih, gladnih ljudi koji bježe na sigurno — ponekad raseljenih po drugi, treći ili četvrti put — ne možemo da skrenemo pogled pred ovim tragedijama. Ne možemo sebi dozvoliti da postanemo neosjetljivi na patnju i ja neću ćutati.“, izjavila je Haris kao drugokomandujuća američke administracije koja ni u kom slučaju nije u situaciji da sebi dozvoljava neosjetljivost na ljudsku patnju, budući da joj osjetljivost na to ljudsko stanje, dokazano, nije u opisu posla, kako u Gazi, tako ni u ostatku svijeta.
Ali jeste igrokaz kojim osjetljive ljude, potencijalne birače, posebno one prestravljene od mogućnosti izbora Donalda Trampa, želi prevariti da je obrnuto, da je sve do sada bila užasna greška i da će, sada, kada je ustanovljena sve krenuti na bolje.
Fajnenšel tajms: Ekstremisti predvode Netanjahuov pristup ratu sa Hamasom
Kako se obavlja to nepočinstvo? Tako da u prisustvu direktno odgovornog za desetine hiljada mrtvih, ranjenih i nestalih izjavite:
Osudimo svi terorizam i nasilje. Učinimo svi što možemo da sprečimo patnju nedužnih civila. I osudimo antisemitizam, islamofobiju i bilo kakvu mržnju. I radimo na ujedinjenju naše zemlje.
Ili tako da na otvaranju Olimpijskih igara u Parizu sa kojih je odstranjena Rusija, ali ne Izrael, gologuzi glumac obojen u plavo, Filip Katrin objašnjava svoju ulogu Dionisa u kičastom performansu riječima:
„Da li bi bilo ratova ako bismo ostali goli? Odgovor je možda ne, jer ne možete sakriti pištolj ili bodež kad ste goli“.
Na ovu perverznu misao vodilju kandidatkinje za predsjednicu jedne od najmoćnijih država svijeta koja se nastavlja u ustima lika koji kao da je proizašao iz neke od priča Broja 1 iz Alana Forda bismo cinično mogli odgovoriti da je moralizatorska civilizacija u kojoj golotinja nije nikakva avangarda i u kojoj je svaki oblik perverzije dostupan na samo jedan klik itekako sposobna da ubija.
Štoviše, ona je svjetski prvak u masovnom ubijanju. Uoliko da zaključujemo da goli možemo da umremo jedino od hipotermije ukoliko smo beskućnici u zapadnom megapolisu, ili kad nam eksplozija bombe od nekoliko megatona sprži odjeću prije nego što nas ubije u nekom od dijelova svijeta u koji tek treba usaditi Katrinove mudrosti. Osim toga, mit o Dionisu, nije benigan, baš koliko i mit o američkoj misiji širenja ljudskih prava i demokratskih vrijednosti. Mi koji ponešto znamo o grčkoj mitologiji se još uvijek sjećamo ogleda o Dionisu Roberta Grevsa:
Dionis je nekada bio podređen Mjesečevoj Boginji Semeli — koja se još zvala i Tiona, ili Kotita — i bio sudbinom određena žrtva njenih orgija. To što su ga odnjegovali kao djevojčicu, isto kao i Ahileja, podsjeća na običaj, poznat na Kreti, da dječake do puberteta čuvaju u »mraku« (scotioi), što znači u ženskim odjeljenjima… Značenje ovog mita je u tome što ukazuje da je drevni običaj po kome su Majnade sa kobiljim glavama rastrzale kao godišnju žrtvu dječaka — Sabazija, Bromija, ili već kako bilo da su ga zvali — i živog ga proždirale, bio potisnut uređenijim Dionisovim bančenjima…
U „civilizovanom svijetu“ u kojem se Kamala Haris predstavlja kao nada nasuprot Donalda Trampa i obrnuto, razni oblici bančenja i dembelisanja ne samo da ne potiskuju masovno „proždiranje“ djece u Gazi i svugdje gdje žive necivilizovani ljudi, već ga ohrabruju ili objašnjavaju plemenitim namjerama i strijemljenjima. Tokom odvratne kampanje koja je ujedno rasulo računanja na bilo kakvav trezveni oblik razmišljanja biračkog tijela, Tramp Harisovu optužuje da se zapravo zalaže za Palestince i mrzi Izrael, a ova njega da je pion Moskve.
Uprkos bezbrojnim trezvenim analizama uključujući one Džefrija Saksa da je ovakva politika dovela do bezbrojnih katastrofa za SAD i cijeli svijet, uključujući nekoliko neuspjelih ratova, ogromno povećanje javnog duga zbog rasipničkih izdataka za vojne potrebe, konfrontaciju sa Kinom, Rusijom i Iranom, kao i do nikada bližeg nuklearnog armagedona. Na isti način na koji je Dionis bio žrtva orgija pomahnitalih Majnada, politka Amerike i njenih saveznika prema ostatku svijeta se ne razlikuje od orgastičkog obrednog kanibalizma. Koji u odsustvu Džoa Bajedna, slobodno možemo nazvati kamalizmom.
Ne bi čudilo da u nekom od narednih kreativnih performansa koji budu organizovali francuski avangardni umjetnici, Filip Katrin, glumeći ponovo Dionisa, za ljubav lidera civilizovanog svijeta uzvikne:
„Prožderite me golog, učinite mi čast, dok sam još uvijek ukusan, konzumirajte me za dobrobit čovječanstva.“
Kada bi neko pisao kvalitetan performans, Kamala Haris i Donald Tramp bi se na to međusobno znakovito pogledali, uljudno se zahvalili na posvećenosti velikom umjetniku i potom otišli u neki restoran koji služi isključivo divljač.
