Piše: Elis Bektaš
Vele da je popularno imat kakav filosofski sistem za osobnu upotrebu pa tako i ja rekoh sebi
– Ne moraš vala vazda bit mimo svijet, mogao bi i ti sebi nabavit jedan.
– Dobro, odgovorih sebi, al ne moram vala bit ni u tikvu pušeći sa svijetom pa ću smislit nekakav sistem da mi posluži tu i tamo i da se mogu njime okitit kad idem na svetkovine.
E tu ja zadivim samoga sebe pokazujući zrnce pragmatizma koje mi u životu počesto nedostaje te odlučim stvorit sasvim malen sistem, upravo sistemčić. Dosadašnja praksa pokazuje da se svi filosofski sistemi prije ili kasnije pokažu kao nedostojne i mlitave sofijine ašiklije pa je onda razborito napravit manji sistem jer ga je poslije lakše i bezbolnije odbaciti kad se potvrdi kao nepodesan. Ako ne razumijete o čemu govorim pogledajte malo oko sebe današnje hegelijance, marksiste, hajdegerijance, žižekovce, lakanovce, pa i ove busuladžićevce, kalinovce, duginovce i sličnu bratiju i sve će vam se samo kazat.
Pošto sam u životu više naučio od mačaka nego od filosofa, odlučih im odati počast tako štu ću taj svoj sistem nazvat mačjim skepticizmom. A njegova je srž sasvim prosta i jednostavna. Kad god se susretnem sa kakvim pitanjem koje izgleda kao da bi moglo bit filosofsko ja svoju mačku upitam šta misli o njemu. Ako mačka ništa ne kaže, onda neporecivo znadem da je riječ o misaonom egzibicionizmu ili o podmetanju emocije i mnijenja pod misao, odnosno vulgarnog asociranja pod mišljenje. I da će to pitanje prije ili kasnije ukisnut kao što ukisne mlijeko na sobnoj temperaturi.
Bitno je kazati da nijedna mačka kojoj sam dosad postavljao pitanja nikad nije ništa kazala.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
Mačji skepticizam počiva na nekoliko postulata. Prvi od njih veli da su činjenice i stavovi samo hitinska ljuštura za emocije. Hoću reći sljedeće, insanove stavove određuju njegova osjećanja a znanje je tu samo da dadne privid logičnosti u odgovoru na pitanje zašto smo se opredijelili baš za ovo a ne za ono i obratno. Čak i kad insan promijeni stav što ga je do jučer čvrsto zastupao, to nikakve veze sa činjenicama i na njima utemeljenom mišljenju nema već to znači da je insanu omilio neko sa drugačijim stavovima pa nastoji da ta omiljelost bude obostrana. Dakle, emocije. Ili to pak može značit da je plaćen za promjenu stava a novcem se, znano je, kupuje ugoda. Dakle, opet emocije.
Drugi postulat, ujedno i aksiom mačjeg skepticizma, veli da je racio precijenjen i da je insanova temeljna atribucija ahmakluk odnosno bilmezluk. To samo po sebi ne bi bilo toliko loše da i ahmakluk i blimezluk nemaju svoje temeljne atribucije i da one nisu upornost i istrajnost. Ovo se ne može do kraja objasniti, ovo treba prilježno promišljati.
Treći postulat mačjeg skepticizma tvrdi da golemi zanosi i ubjeđenja a poglavito goleme, visinskopresretačke misli, uvijek imaju nekakav lični uzrok, počesto banalan i skoro nužno analan u smislu brige za vlastitu guzicu. Ovo se može do kraja objasniti ali samo putem navođenja primjera, no to bi potrajalo a takvih primjera i sami imate uza se pa ovdje nećemo ništa nabrajat.
Eto, to je taj filosofski sistem za ličnu upotrebu što sam ga osmislio, dovoljno sićušan da se može smjestit u džep košulje ili u duhansku tabakeru, pa ga ne morate nosit na licu i na grbači da vam se čitav svijet smije kao što je slučaj kad nosite goleme filosofske sisteme.
