Piše: Matija Stojanović
S obzirom da je priča o Njegoševoj kapeli ponovo u fokusu javnosti, koristim priliku da podsjetim na svoj rad ,,Hram ili grobnica : kapelska afera pred Ustavnim sudom Crne Gore“, koji je objavljen u međunarodnom zborniku naučnih radova ,,Savremeno crkveno-državno pravo : uporednopravni izazovi i nacionalne perspektive“ u izdanju Instituta za uporedno pravo iz Beograda i Mitropolije crnogorsko-primorske (MCP), koji je u međuvremenu postao dostupan i u digitalnom formatu (rad je na engleskom, link je u prilogu).
Dakle, u radu se bavim postupkom koji se 1970. vodio pred Ustavnim sudom CG po tužbi (ustv. inicijativi za pokretanje postupka ispitivanja ustavnosti i zakonitosti) MCP, a protiv odluka Vlade Narodne Republike Crne Gore iz 1952. i Odluke Skupštine Oštine Cetinje o podizanju Njegoševog mauzoleja po projektu i izradu Ivana Meštrovića na Lovćenu od 1968. Tokom postupka, Opština Cetinje (OC) i Socijalistička Republika Crna Gora (SRCG) su dostavili odgovore na predstavku Mitropolije, tako da je svaka od strana imala priliku da iskaže svoje stavove. Budući da sam o svemu tome iscrpno pisao u radu, kao i da se dosta tih argumenta, od kojih su mnogi politički, ponavlja i danas, ja ih neću ponavljati, već ću samo iznijeti i kritički preispitati tadašnji stav Ustavnog suda Crne Gore (USCG).
Ukratko, USCG je našao da je inicijativa Mitropolije za pokretanje postupka o ispitivanju ustavnosti i zakonitosti neosnovana. On je našao da ,,Njegoševa kapela na Lovćenu nije hram nego nadgrobni spomenik, a istovremeno i spomenik kulture“, prihvativši takođe tezu da je Kapela bila u vlasništvu Opštine Cetinje, zbog čega nije problematizovao pitanje ovlašćenja ove opštine da raspolaže Kapelom. USCG je isto tako utvrdio da činjenica da je Kapela spomenik kulture pod zaštitom zakona ne oduzima od zakonitosti odluke OC, budući da je Zavod za zaštitu spomenika SRCG odobrio premještanje Kapele zarad podizanja Mauzoleja, uz uslov da se Kapela premjesti, uz puno očuvanje njene autentičnosti, na mjesto koje Zavod prethodno odobri.
USCG je pogriješio utoliko što je pogrešno kvalifikovao kapelu kao svjetovni (grobnica), a ne sakralni objekat (hram), to je dalje proizvelo grešku u stavu da je Kapela u javnom, a ne privatnom (crkvenom) vlasništvu.
Sinanović: Kiš i Amfilohije ili o jednoj izbledeloj fotografiji
Kapela je nedvosmisleno predstavljala hram. To je zapravo bila Crkva Sv. Petra Cetinjskog, koju je podigao i osveštao Njegoš 1845. Ta činjenica je notorna i zabilježena je od brojnih savremenika, iz Crne Gore kao i sa strane, a poznato je da je i sam Njegoš o Kapeli govorio kao o „crkvici“ (,,sahranite (me) u onu crkvicu na Lovćenu…“). Kapela je imala oltar, bila je osveštana i u njoj su se služile liturgije (u čast junaka koji su položili svoje živote u vjekovnoj borbi za slobodu Crne Gore). To je sve dokumentovano. Kapela je zavedena kao Crkva Svetog Petra Cetinjskog u svim crkvenim knjigama, od Šematizma SPC iz 1925. sa podacima iz 1924, do Inventara korenitog imetka parohije Erakovići u Njegušima od 1929, pa sve do poslijeratnog Spiska crkvenih objekata iz Namjesništva cetinjskog od 1952. (sve su to ujedno i dokazi o vlasništvu nad objektom). Uostalom, u Pravoslavnoj Crkvi, ,,kapela“ i ne označava ništa drugo do hram manjih dimenzija. Štaviše, sama činjenica da je Njegoš u njoj sahranjen, potvrđuje činjenicu da je Kapela bila hram, jer se, po pravoslavnim propisima, episkopi i sahranjuju upravo u hramovima, crkvenim portama, kapelama ili drugim, posebno osveštanim mjestima. Lažna dilema, u koju su tumači zapali, sastojala se u razumijevanju da kapela nije i ne može biti crkva. Oni su tu tvrdnju, osim sa semantičkog polja (zanemarujući pritom da je Crkva Sv. Petra Cetinjskog bila poznata i kao „Crkvica“, „Radina crkva“, „Crkva na Lovćenu“ itd, a ne samo kao „Kapela“ ili „Kapelica“), podupirali i pozivanjem na čl. 69 Ustava svetih pravoslavnih konsistorija Knjaževine CG od 1904, koji je propisivao da ,,svaka crkva mora snadbjevena sv. mirom; u njoj moraju biti svete častice za bolesnike (…), mora imati sv. krstove i propisane crkvene knjige za bogosluženje“ itd.
Oni su jednostavno previdjeli da nijedan od tih predmeta nije od suštinskog značaja (za razliku od osveštavanja hrama i postojanja oltara) u određivanju da li je nešto hram ili nije (mnoge crkve ni danas, a kamoli tad, pogotovo u ruralnim mjestima ne sadrže sve te predmete, toga je pisac Ustava Konsistorija bio svjestan, pa je kao sankciju za neposjedovanje predmeta ove vrste propisao – ne lišenje statusa hrama, već donošenje naredbe o nabavci istih. Dakle, norme su bile disciplinskog, a ne konstitutivnog značaja). Valja dodati da Ustav konsistorija nije ni bio na snazi kad se izgradila Kapela.
Pogrešno definisanje Kapele kao svjetovnog objekta (grobnice), proizvelo je zaključak da je Kapela, bivajući nesakralni objekat, spadala u red objekata koji su nacionalizovani i koji su se, samim tim, nalazili u javnoj svojini kojom je OC imala pravo da raspolaže, pa čak i na način da zatraži njeno rušenje odn. izmještanje. Međutim, sam Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta FNRJ od 1958 (Sl. list FNRJ, br. 52/58) propisivao je u čl. 11: „Odredbe ovog zakona ne primjenjuju se na zgrade i prostorije, koje služe vjerskim zajednicama za vršenje njihove vjerske djelatnosti, kao što su crkve, hramovi, kapele i bogomolje (…)“.
Dakle, i sam Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta je odredio da su objekti koji služe vjerskim zajednicama za vršenje njihove vjerske djelatnosti, među kojima je izričito uvrstio crkve, hramove ali i kapele, izuzete od nacionalizacije. Stoga, jasno je da je MCP bila u pravu kada je tvrdila da Crkva Sv. Petra Cetinjskog bila u crkvenom vlasništvu, te da je njeno rušenje bez saglasnosti MCP, predstavljalo povredu prava svojine, ali i vjerskih sloboda.
Međutim, sve ove greške ne mijenjaju činjenicu da je rješenjem Ustavnog suda Crne Gore konstatovano još nešto što se danas često previđa, a to je činjenica da je Odluka o podizanju Mauzoleja ocijenjena kao zakonita i ustavna pod pretpostavkom da se ona vrši u skladu sa Odlukom Zavoda za zaštitu spomenika SRCG od 1969, kojom je izdato odobrenje za premještanje Kapele, pod uslovom punog očuvanja njene autentičnosti, na mjesto koje prethodno odobri Zavod. Dakle, za razliku od savremenih političkih narativa, obnavljanje (tj. premještanje) Kapele je nešto što su nadležni organi SRCG, od Zavoda za zaštitu spomenika do Ustavnog suda, smatrali nespornim. Oni su tu činidbu propisali a zatim i ocijenili kao nesporno utvrđenu obavezu. Ona se, međutim, nikad nije izvršila.
Ima još mnogo toga što je interesantno, a što možete pročitati u samom radu…
