Piše: Elis Bektaš
Laž je oduvijek bila integralni element politike, bez obzira da li je riječ o njenim lokalnim praksama ili o diplomatiji. To je razumljivo, jer politika je prije svega fluidni narativ u kom manipulativnost i selektivnost ponekad nisu dovoljni, već se mora pribjeći i laži kao veoma funkcionalnoj alatki. Ipak, postojale su neke granice i neka nepisana pravila za njenu upotrebu, pa se političari baš i nisu usuđivali da prekomjerno lažu o vlastitim biografijama, a oni koji su to činili i bivali uhvaćeni, izlagani su širokoj društvenoj osudi, poput, recimo, Kurta Valdhajma, ili naknadnoj, često i posthumnoj povijesnoj osudi u slučajevima totalitarnih i autokratskih lidera od kojih je nama ovdje najbliži slučaj Josipa Broza i nikad do kraja rasvijetljene misterije njegovih moskovskih i pariskih, a možda i španskih godina.
U današnjem svijetu, u kom se politika pretvorila u estradni spektakl, takve osude, međutim, izostaju. One dolaze sa rubnih prostora društva u koje su prognani mišljenje i dignitet i sve su nemoćnije da potaknu anestetiziranu a ponegdje čak i eutanaziranu društvenu svijest. Laž je postala sveprisutna, ona je danas bitak politike kao ontološke, misaone i etičke kriminalizacije. Laže se u svakoj prilici i o svemu, bez obzira da li postoji potreba za laži i da li ona uopšte ima neku funkciju. Laže se radi laganja. I to se čak ne čini vješto i vispreno, više niko ne troši energiju da svojim lažima pridoda privid istinitosti. Za tim nema ni potrebe, jer u zapuštenim društvima laž se ne preispituje niti se ona smatra za prekršaj i za grijeh. Umjesto toga, ona je daleko odmakla na svom putu postajanja vrlinom.
Dva su naročito paradigmatična slučaja ovdašnjih političara lažova. Prvi je federalni ministar unutrašnjih poslova Ramo Isak koji sebe predstavlja kao iskusnog ratnog veterana sa nemjerljivim zaslugama. Stvarnost je, međutim, neumoljiva – Ramo Isak je u vojsci proveo sasvim kratko vrijeme i to kao regrut u 3. bataljonu vojne policije u sastavu 3. Korpusa ARBiH, da bi odmah potom preko porodičnih i stranačkih veza izdejstvovao premještaj u zenički Centar javne bezbjednosti i tu kao policajac na administrativnim dužnostima proveo rat odmaknut i zaštićen od svake opasnosti i pogibelji. Formalno-pravno Ramo Isak nije dezerter, ali dezerterstvo ima i svoju moralnu dimenziju koja je u potpunosti ispunjena njegovom hidžrom iz vojske u policiju.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
Drugi je slučaj predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, koji uspijeva da laže i kada govori istinu. Njega već godinama prati fama da je početkom rata u Bosni i Hercegovini snajperskom puškom dejstvovao po Sarajevu. U to vrijeme Vučić se odista nalazio na sarajevskom ratištu, gdje je obavljao tehničke i pomoćne dužnosti u medijsko-propagandnom aparatu, uglavnom noseći stative za kamere i gajbice piva i vjerovatno je tačna njegova tvrdnja da nikada nije uzeo snajpersku pušku u ruke, po svoj prilici zato što mu je onako uplašenom niko ne bi ni dao, već da je tu bila riječ o – kišobranu. Vučić, dakle, možda i govori istinu kada odbacuje optužbe da je pucao u ratu, ali problem ne leži u pucanju, već u činjenici da je on ojađenom lumpenproleterijatu širom zemlje Srbije godinama servirao aluzije na sebe kao ratnog veterana i zaslužnika, što je nesumnjivo doprinosilo i njegovoj političkoj popularnosti.
Završetak industrijske epohe kome već neko vrijeme svjedočimo doveo je do odumiranja pojmova, ideja i koncepata na kojima je počivalo razumijevanje svijeta. Nove pojmove, ideje i koncepte nema ko da uobliči i ponudi čovječanstvu, odnosno, onaj ko može da ih ponudi nema snagu i autoritet da ih učini prihvaćenim. U takvom pojmovnom i idejnom limbu istina više nema ni sadržaj ni značaj, pa samim tim nema ih ni laž. Ali tu postoji jedan prividni paradoks – svaka istina zahtijeva barem jednu svoju laž, ali svaka laž ne zahtijeva svoju istinu. Zato je danas laž, čak i tako lišena sadržaja i značaja, sveprisutna a istina je samo neprovjerena glasina. Zato je moguće da jedan, s aspekta morala, dezerter Ramo Isak sa jedva par hiljada glasova na izborima dobije mjesto ministra u Konakovićevoj vladi, pokazujući da čitava ta škvadra nije drugo doli SDA na metamfetaminu, i da sebe predstavlja kao nekakvog komandanta dok se vozika helikopterom poput trebinjskog knjaza Rodoljuba Draškovića. I zato je moguće da na čelo Srbije, poput nekakve Meri Popins, sa kišobranom u ruci doleti Aleksandar Vučić, nosač stativa i gajbica sa Pala.
