Piše: Redakcija
Naša medijska neznatnost našla se na meti pera kolumniste Ljuba Filipovića. Bez obzira što nas Filipović kudi, red je da se čovjeku, najprije, zahvalimo što nas prepoznaje i reklamira na mapi medijskog neba.
Međutim, to što Filipović svoj analitički potencijal temelji na svojoj omiljenoj tehnici nagađanja, kao u uvijek, u nama je izazvalo jedno žalostivo osjećanje. Potaklo, naime, sumnju zašto se Ljubo zapravo bavi političko-društvenom analitikom. Ako to radi samo zbog para, sve mu opraštamo; sve neistine koje je ispisao na naš račun. Ako pak to radi zbog slave, neka mu je onda Urednik u milosti, jer se takvim pristupom neće proslaviti.
Dočim, za oko Ljubovoj osudi posebno je zapala jedna objava na našem Portalu, tj. najava Dijaloške tribine, posvećene savremenoj kolumnistici. Ljubu se, očevidno, nijesu dopali učesnici, što možemo tumačiti samo na jedan način: Ljubo je zapravo ljubomoran što je njegova kolumnistička slava preskočena, što on lično nije pozvan; pa makar bio prisiljen da otkaže poziv, jerbo se sve organizuje pod krovom, njemu i njegovoj ostrašćenoj bratiji omraženoj, kako to oni kažu, Crkvi Srbije.
To da se na našem portalu povremeno osporava i osuđuje piskaranje kolumnista iz njegove redakcije zaista jeste istina. Međutim, u tome nema ništa lično. To nije protest usmjeren prema bilo kojem pojedincu, već prema sasvim, sasvim nezdravom i štetnom odnosu prema zajednici ljudi u Crnoj Gori koji se nacionalno izjašnjavaju kao Srbi, te rade na očuvanje svog srpskog identiteta, na svom golom nacionalnom opstanku.
Redakcija Žurnala postupala bi isto kada bi se tamo njihov toksički tretman usmjerio prema bilo kojoj drugoj nacionalnoj zajednici. Redakcija Žurnala nebrojeno puta je ostala u čuđenju pred samoubjeđenjem Filipovića i njegovih istomišljenika da mržnjom i šovinizmom mogu postići išta smisleno i vrijedno poštovanja. Ponekad smo padali u iskušenje da odgovore tražimo u zoni kliničke i socijalne psihologije; ponekad pretpostavljali da bi se u zoni društvene ili javne debate možda moglo doći do neke zdravije atmosfere. Tražili smo, dakle, različite puteve, shvatajući, najzad, da jedino ima smisla baviti se sobom, svjedočiti istinu po mjeri sopstvene svijesti, savjesti i obrazovanja, te smo odlučili da Ljuba ostavimo Ljubu i njegovim istomišljenicima. Kao poštovaoci tradicionalnih vrijednosti, kao pomalo konzervativni ljudi, premda nam ni modernizam – što Ljubo začudi dobro uočava – nije stran, voljni smo poentirati jednom narodnom izrekom: „Svačije će djelo izać na viđelo“.
