Piše: Elis Bektaš
Izraelsko sumanuto divljanje po palestinskim teritorijama prijeti da u narednim danima bude prošireno agresijom na Liban. Na ukrajinskom vojištu snage pod komandom Kijeva nalaze se pred kolapsom koji se odgađa dan za dan tako što Zapad logistički dohranjuje Ukrajinu na kašičicu i na flašicu. Učesnici u sirijskom građanskom ratu pripremaju se za veliko finale. Američka mornarica, posljednja velika pomorska sila industrijske epohe, podvijenog repa se vraća iz okršaja sa protivnikom koji uopšte nema mornaricu, donoseći u matične luke još jedno poniženje, manje spektakularno ali možda sa dalekosežnijim posljedicama od onog koje je doživljeno u Afganistanu.
Evropske prijestolnice pozivaju na ubrzano naoružavanje, a u tim pokličima prednjači Njemačka, koja je privela kraju transformaciju svog oružanog aparata iz teritorijalnog i defanzivnog Bundesvera u modernu oružanu silu sa respektabilnim kapacitetima za stratešku ofanzivu, a Šolcov Berlin pritom podsjeća svijet na istorijske lekcije drugih, ponašajući se kao da se na njega takva podsjećanja ne odnose.
Monetarni i ekonomski kolaps Zapada skoro da se prstima može opipati, na isti način na koji se mogao opipati u vremenu koje je neposredno prethodilo propasti Zapadnog Rimskog Carstva, pa Vizantije a na kraju i Osmanskog sultanata.
Donald Tramp je drugi bivši američki predsjednik i kandidat na koga je pucano
Sve je to, međutim, skrajnuto u drugi plan pred viješću da je na Donalda Trampa pokušan atentat u Pensilvaniji tokom njegove predizborne kampanje za povratak u Bijelu kuću. O samom pokušaju atentata već je napisano toliko članaka da ne postoji niti jedan jedini razlog da se i ja na ovom mjestu bavim analizom tog događaja. Problem je što su ti članci neusklađeni i što uglavnom ne ispunjavaju uslove da bi se mogli označiti kao pouzdana vijest, već se i najelementarnije informacije stavljaju u funkciju političkih i ideoloških agendi. Sa analizama mogućih refleksija i reperkusija tog slučaja stvar stoji još gore. Skoro sve odreda, bez obzira da li su pro-trampovske ili pro-bajdenovske, zaobilaze najvažniji problem. A taj je problem – smrt stvarnosti.
Ostavimo li po strani balkanske medije koji američke predsjedničke izbore po dugotrajnoj tradiciji političkog idiotluka posmatraju kao nastavak ovdašnjih političkih borbi i utrkuju se da objasne zašto je baš Bajdenov ili baš Trampov izbor od presudnog značaja za budućnost planete, ni u Sjedinjenim Državama nećemo pronaći staloženost i razum u izvještavanju o cirkusu iz Pensilvanije. Tamošnji mediji nude neshvatljivu rastegljivost informacija, tim neshvatljiviju ako se ima u vidu da je riječ o događaju koji je bio izuzetno medijski pokriven i praćen i u čijem je obezbjeđenju učestvovalo nekoliko policijskih i bezbjednosnih agencija sa državnom Tajnom službom kao krovnom organizacijom.
Sedam, osam ili devet ispaljenih metaka, sumanuti propusti u planiranju i organizaciji obezbjeđenja zahvaljujući kojima je naoružano lice ušlo u perimetar čiji je poluprečnik znatno manji od dometa puške i pritom čak bilo vidljivo, diletantske reakcije pripadnika Tajne službe koji kao da nikada nisu čuli za standardne operativne procedure… a potom i naknadna nakaradna tumačenja događaja među kojima prednjači idiotska tvrdnja da je tu riječ o „potencijalnom domaćem terorizmu“… sve to nam govori da u korporativnom svijetu stvarnost nije bitna, već je bitan način na koji se ona predstavlja i tumači masama kroz upotrebu jezika propagande, dakle idiotizovanog jezika koji se slušaocu ne obraća sadržajem i značenjem, već predodžbama, slikama i asocijacijama.
Politika je, ne samo u Sjedinjenim Američkim Državama, daleko odmakla u svojoj metamorfozi u estradni spektakl, a svoje je nekadašnje funkcije prepustila korporativnim tijelima. U Americi je ta metamorfoza vjerovatno i nepovratno dovršena i upravo slučaj neuspjelog atentata na Donalda Trampa to potvrđuje. Kenedi je ubijen jer je visoka politika bila bitna, na Trampa je pucano jer politika više nema nikakvu bitnost. Čak i da je strijelac bio precizniji, opet se ništa ne bi promijenilo, samo bi došao novi ishlapjeli đuturum da se nadmeće za ulazak u Bijelu kuću sa drugim ishlapjelim đuturumom, onim koji pušta vjetrove na sastancima i koji brka Putina i Zelenskog.
Antonije Kovačević: Nije reč o propagandnom triku, ovo se zaista desilo.
Nakon pucnjave u Pensilvaniji, koja podsjeća na nešto dramatičniju verziju notornog i vodviljskog atentata na Tuđmana u Benkovcu marta 1990. godine, Trampovi izgledi za povratak u Ovalni ured značajno su se povećali. Ali zato su se izgledi SAD da ostane vodeća svjetska supersila značajno umanjili, ali ne zbog Trampa. Oni su nepovratno umanjeni činjenicom da ta supersila svog poglavicu bira između dvije karikaturalne estradne spodobe i dva burleskna spadala nalik na nakaze iz cirkusa P. T. Barnuma u kojima je živa još samo ta prokleta gerijatrijska, đuturumska volja za moć. Ko god da zasjedne u Bijelu kuću na narednim izborima, Amerika će i dalje biti zemlja čija je Tajna služba doživjela sramotnu degradaciju i koja samu sebe ponižava diletantizmom, baš kao i američka vojska u Afganistanu i američka mornarica u Jemenu. A ozbiljnost svijeta danas stanuje na nekim drugim geografskim širinama i dužinama.
