Piše: Momčilo B. Đorđević
Nedovoljna hidratacija tela povezana je sa hroničnim bolestima, poput pojave kamena u nekim delovima mokraćnog sistema, s infekcijama, rakom mokraćne bešike i debelog creva. Voda je bez sumnje najzastupljeniji molekul u telima ljudi, ima je oko 60 odsto i stalno se reciklira. Njene mnogobrojne funkcije u telu odavno su poznate, uključujući sposobnost rastvaranja raznih supstrata i kao sredstva za snižavanje povećanja temperature oslobođene metabolizmom. Visoka specifična toplota vode, u odnosu na druge supstance, čini je sposobnom da neprekidno apsorbuje bez velike promene sopstvene temperature, štiteći tako žive ćelije od velikih temperaturnih promena koje bi mogle izazvati oštećenje. U telu su tokom evolucije razvijeni čvrsti kontrolni mehanizmi za preciznu kontrolu ravnoteže tečnosti, što ukazuje na njen biološki značaj. Kad se imaju u vidu mnogobrojne biološke funkcije vode, kao i činjenica da je ona glavni sastojak ljudskog tela, iznenađujuća je činjenica da se voda često ignoriše kao hranljiva materija. Većina udžbenika fiziologije smatra proteine, ugljene hidrate i masti glavnim izvorima energije. To jeste činjenica! Međutim, ako se uzme u obzir količina vode u telu i količina hranljivih materija, koje proizvode energiju potrebnu prosečnoj osobi, postaje jasno da je voda suštinski makronutricioni faktor i da bi bez nje hranljive materije ostale na suvom, dakle, bile bi neupotrebljive.
Pitanje da li pijemo dovoljno vode za održanje zdravlja na optimumu, predmet je spora decenijama jer su često iznošeni proizvoljni podaci za koje nije bilo sigurno da li im verovati ili ne. Prva naučna preporuka o potrebi za vodom proizišla je iz grube kalkulacije američke Nacionalne akademije nauka 1945. godine, koja je dodata nizu postojećih smernica o ishrani američkog stanovništva.
Preporuka je data procenom da prosečna ishrana muškaraca uključuje konzumiranje oko 2.500 kilokalorija hrane dnevno i uz to jedan mililitar vode po kilokaloriji, što je jednako dnevnoj potrebi vode od dva i po litra. Jedan od problema sa ovom količinom bio je njena precenjenost; nije se računalo na tečnost koju unosimo u telo dok jedemo, a ne pijemo, što je od 20 do 30 odsto. Ipak, ove procene zadržale su se do danas, pomažući i podstičući industriju flaširane vode, koja ostvaruje ogroman profit. Nešto kasnije pojavila se ideja (s pravom je još na snazi) da je svima potrebno osam čaša obične vode dnevno, što se može besplatno dobiti iz kućne česme i što je pouzdano čisto.
Da bi se u potpunosti razumelo i utvrdilo koliko je vode potrebno telu svakog dana, nedavno je jedan međunarodni konzorcijum pratio unos i gubitak vode kod više hiljada ljudi, dajući im vodu za piće označenu izotopom vodonika. Otkriveno je da će tipičnom sredovečnom muškarcu u SAD ili Evropi, biti potrebno oko 1,5-1,8 litara vode dnevno, a tipičnoj ženi oko 1,3-1,4 litra, što su samo proseci, jer je po velikoj vrućini potrebno više od dva litra vode. Definisanje nutritivnog statusa vode kao hranljive materije izazovan je zadatak. Glavni razlog za to je što u telu ljudi, mladih i starih, nema rezerve vode, pa se tečnosti moraju kontinuirano reciklirati. U idealnim slučajevima, ravnoteža tečnosti može se utvrditi merenjem njenog prirasta preko ishrane i metaboličke proizvodnje vode, kao i njenog gubitka preko sistema za mokrenje, varenje, disanje i preko kože. U skorije vreme tehnika na bazi izotopa vodonika nudi prednost merenja ravnoteže tečnosti u realnim uslovima svakodnevnog života, jer dinamika tečnosti može varirati kod iste osobe celog dana, ali i tokom nekoliko sati. Stoga, u mnogim prilikama, status hidratacije (tj. status vode u telu u određenom vremenskom trenutku) može biti važniji od ukupnog bilansa tečnosti. Opšti problem u proučavanju vode kao materije bez koje se ne može jeste malo studija koje ispituju efekat dugotrajnog nedostatka vode i sledstvene komplikacije u telu ljudi.
Akutna blaga dehidracija (smanjenje telesne težine za četiri odsto) izaziva nepovoljne efekte na kardiovaskularnu funkciju, jer se smanjuje zapremina plazme što odmah dovodi do povećanja udarnog volumena srca (obično 70 ml krvi, koju leva komora ispumpava ka periferiji tela jednim otkucajem srca) uz istovremeno povećanje srčane frekvencije kako bi se održao konstantan minutni volumen srca (oko 5,4 l krvi ispumpanih ka periferiji za minut). Dehidracija smanjuje protok krvi i znojenje kože i na taj način ugrožava termoregulaciju i povećava temperaturu tela. Međutim, ovi nivoi nedostatka vode brzo se popravljaju pojavom žeđi i smanjenjem njenog gubitka u telu.
Nedovoljna hidratacija tela povezana je sa hroničnim bolestima, poput pojava kamena u nekim delovima mokraćnog sistema, s infekcijama, rakom mokraćne bešike i debelog creva, zatvorom, bronhopulmonalnim poremećajima, hipertenzijom, moždanim udarom, fatalnom koronarnom bolešću i mnogim drugim. Dugoročni efekti nedostatka vode nikada nisu detaljno opisani. Jedini eksperimenti dehidracije izvedeni 1944. u SAD pokazali su da posle tri dana bez vode, a sa normalnim unosom hrane, dolazi do smanjenja i potom do smanjenja izlučene mokraće, do gubitka glasa, bledila lica i plavih usana. Videlo se da je moguće preživeti tri ili, retko, četiri dana bez vode, samo ako je spoljašnja temperatura optimalna.
Preporuke o količini
Suština međusobnog odnosa vode i tela je u izbegavanju ekstremno visokih temperatura kojima se izlaže nezaštićeno telo. Život nije kompatibilan bez vode duže od četiri dana, ali uvek ima izuzetaka, kao u slučaju italijanskog policajca i sportiste, olimpijskog petobojca, Maura Prospera. Godine 1994. Mauro Prosperi je trčao tradicionalni ultramaraton, dug 233 kilometra, poznat u svetu kao Marathon des Sables (Maraton peska) u Sahari južnog Maroka. Maura je peščana oluja bukvalno odnela s kursa. Devet i po dana je lutao, a šestog dana je umesto vode pio mokraću. Srećom, ostao je živ, a kako je preživeo, može se naći na „Guglu” kad se u pretraživač unese njegovo ime. Sistematski pristup potrebama za vodom pojavio se tek nedavno, u najnovijoj verziji Referentnog unosa ishrane. Preporuke uključuju apsolutne vrednosti (u litrima dnevno) uz pretpostavku da hrana doprinosi unosu vode u telo s približno 19 odsto. Adekvatni unos vode varira od 0,7 l/d kod odojčadi do 3,7 l/d kod odraslih muškaraca, a 2,7 l/d kod žena. Posebne preporuke date su za trudnoću i za dojenje. Panel Evropske unije objavio je stručno mišljenje o adekvatnom unosu (AU) vode za piće i drugih tečnosti, uključujući i unos tečnosti sadržane u hrani. Referentne vrednosti, odnosno preporučena ukupna količina vode i tečnosti koja treba da bude uneta tokom dana (24 časa) različita je i u skladu s uzrastom i polom, a odnosi se isključivo na umerene klimatske uslove i umeren nivo fizičke aktivnosti.
Prema mišljenju Panela, novorođenčad do šestog meseca života treba dnevno da unose od 100 ml do 190 ml tečnosti po jednom kilogramu telesne težine. Odojčadi od šest do 12 meseci života potreban je dnevni unos vode od 800 do 1.000 ml/d. Tokom druge godine života procenjeno je da treba uneti od 1.100 do 1.200 ml tečnosti svakog dana.
Vrednosti AU vode za dečake i devojčice uzrasta od dve do tri godine procenjen je na 1.300 ml/d; 1.600 ml/d za dečake i devojčice uzrasta od četiri do osam godina; 2.100 ml/d za dečake uzrasta od devet do 13 godina, odnosno 1.900 ml/d za devojčice istog uzrasta. U smislu potreba dnevnog unosa vode, adolescenti i stariji svrstavaju se u grupu odraslih. Prema raspoloživim podacima, procenjena vrednost AU vode za piće može biti definisana kao 2 l/d (3,1 l/d) za žene i 2,5 l/d (do 4 l/d) za muškarce. I za populaciju starije životne dobi preporučene vrednosti AU vode istovetne su kao i za odrasle. Naučno mišljenje o prehrambenim referentnim vrednostima za vodu dostupno je onlajn na www.efsa.europa.eu kao i u preporukama Nacionalne akademije nauka SAD. Navedene vrednosti za Evropu znatno su niže od onih predloženih za stanovništvo SAD.
Izvor: Politika
