Piše: Oliver Janković
Broj od oko 12 medalja izjednačio bi ili prevazišao najveće olimpijske uspjehe kako srpskog, tako i jugoslovenskog i postjugoslovenskog (gledajući šta su postigle sve zemlje bivše SFRJ na svim olimpijadama) sporta u istoriji olimpizma. O tome smo pisali juče. A sad još malo da to pojasnimo.
Konačan uspjeh neke zemlje na Olimpijskim igrama ne mjeri se ni ukupnim brojem medalja, koliko, na prvom mjestu, zlatnim odličjima. Pa bi, u suštini, pravo mjerilo uspjeha srpskog sporta bilo prebacivanje norme iz Tokija 2021 i Seula 1988 (3 zlata), odnosno dostizanje hrvatskog rekorda iz Rija 2016 (5 zlatnih medalja). Više od tri zlata i više od 9 medalja ukupno predstavlja pravi srpski sportski zadatak pred Igre u Parizu. Ako ne brojimo onih nelegitimnih 7 zlatnih medalja iz LA 1984 (zbog odsustva SSSR, DDR, Poljske, Čehoslovačke, Bugarske), ni SFRJ, ni samostalna Srbija, nikada nijesu imale više od tri zlatne medalje u nekom olimpijskom ciklusu. Montreal 1976 – 2 zlata; Moskva 1980 – 2 zlata; a od Sidneja 2000, pa do Londona 2012, Srbija ima ili jedno ili nijedno olimpijsko zlato.
I, kako juče rekosmo, u Riju smo dobili 2 zlata (vaterpolisti i rvač Davor Štefanek), a u Tokiju 2021 – 3 (opet vaterpolisti, pa Milica Mandić ponovila zlato iz Londona, pa karatistkinja Jovana Preković). I tako smo izjednačili broj zlata iz Seula i približili se uspjehu koji su postigli Hrvati u Riju. Poslije broja zlatnih, gleda se broj osvojenih srebrnih, pa tek onda bronze i ukupan broj. Tako su recimo Hrvati bili ispred Srbije na tabeli Tokija, iako su ukupno gledano imali medalju manje (8) ali su im odličja bila bolje raspoređena (3-3-2) dok je kod Srbije bilo (3-1-5).
Ovo nikako nijesmo zamislili kao priču „biti bolji od Hrvata”, mada, iskreno, bez nekog navijačkog antagonizma nema pravog navijanja. Hrvate uzimamo kao primjer ambijentalnog okruženja, istih ili sličnih polaznih osnova, zajedničkog „sportskog” porijekla, pa – što da ne – i kao neki parametar koji bi nam bio od pomoći da prevaziđemo sebe, odnosno da damo sve najbolje, u pravom trenutku i na pravom mjestu. Uz onu vitešku, đokovićevsku ispruženu ruku boljem od sebe, pa makar bio i najbliži konkurent i najljući rival.
Kada pak u slučaju olimpijske reprezentacije Srbije koristim zamjenicu „mi” tu onda ne mislim da su navijači Srbije samo građani Srbije, nego i svi oni koji pripadaju zajednici srpskog naroda, srpskog jezika, srpske kulture. Tu smo i mi iz Crne Gore. Imamo mi naše reprezentativce i olimpijce, i naravno navijamo za njih, ali ovdje govorimo o vrhunskom sportu i dometima našega naroda u njemu. Ne moramo biti ni svi Srbi ovdje da bismo na Olimpijskim igrama navijali za Srbiju. Što reče jedan bivši „genije”: „Nećemo valjda protiv Srbije navijati za Švajcarsku?“
Nastavak u sjutrašnjem broju….
