Piše: Milorad Durutović
Prije nekoliko dana navršilo se pet godina od smrti Maje Perfiljeve (Tivat, 1. maj 1941 — Zagreb, 8. jul 2019).
Za ovu pjesnikinju, profesorku i slikarku prvi put sam čuo kada su mediji onovremeno prenijeli vijest o njenoj smrti. Kako ponekad biva, vijest o nečijoj smrti donese znatiželju za otkrivanjem života upokojene ličnosti. Tadašnje saznanje da je Maja Perfiljeva autor pjesme „Da sam ja netko“, koju je slavnom učinila sarajevska rok grupa „Indeksi“, otvorila je tada želju da bar nešto doznam o toj pjesnikinji. Ovu sam pjesmu nebrojeno puta slušao i cijenio da ona nosi nešto više, u pjesničkom smislu, nešto više od obične popularne muzičke numere.
Doista, već je sami pregled na Vikipediji donio obilje podataka, a čini mi se i uvjerenje da je Perfiljeva postala pjesnik prefinjene lirike i prije svoga rođenja; još u vrijeme kada se njen otac Igor, rođen na dalekom ruskom istoku, upustio u odisejsku pustolovinu:
„Otac Maje Perfiljeve, Igor, rođen je na dalekom istoku Rusije, na porodičnom imanju u malom mestu Mangut, u blizini Čite. Bio je Rus, pravoslavac, mešane krvi jer su se Perfiljevi ženili Mongolkama. Njegova porodica potiče iz Sankt Peterburga, odakle je njegov predak Maksimilijan Perfiljev u doba Katarine Velike otišao da čuva granicu Ruske Imperije u Aziji. Bio je najstariji od sedmoro dece. Godine 1920, u vreme evakuacije posle Oktobarske revolucije imao je 11 godina. Tada je u evropskom delu Rusije revolucija već uzela maha, dok su se jedinice ruske garde povlačile prema Vladivostoku gde je bila stvorena zadnja republika Belih Rusa. Otac porodice, tada već udovac, sinove je odveo u Čitu, u kadetski korpus, jer je verovao da će tamo biti sigurnije, a on je sa kćerima otišao u Kinu. Međutim, kako je Crvena armija napredovala, 1920. godine nastavnici su odlučili da evakuišu kadetski korpus iz Čite i sa decom su otišli u Vladivostok, gde su ostali dve godine. Za to vreme nisu uspeli da uspostave kontakt sa roditeljima kadeta, a kako više nisu mogli da čekaju, odlučili su da zakupe brod i otplovili su sa svim pitomcima u Šangaj. U Šangaju su proveli godinu i po dana, sve vreme boraveći na brodu. Posle toga krenuli su dalje, do južne Kine, pa Indijskim okeanom do Cejlona, gde su se zaustavili na pola godine. Posle Cejlona brod je potražio pristanište u Crvenom moru, ali nijedna zemlja nije ih htela da ih primi. To je već bilo oko 1925. godine. Brod je otplovio u Jadransko more i zaustavio se u Veneciji, gde su nastavnici čuli da Ruse prima Kraljevina Jugoslavija i da u Srbiji žive pravoslavci. Obratili su se dopisom i Kraljevina Jugoslavija ih je sve primila. Najprije su bili smešteni u Bileći, gde su već bila smeštena i deca Donskih kozaka, a kasnije su svi zajedno prebačeni u Goražde. Po ukazu kralja Aleksandra bio je primljen u elitnu Pomorsku akademiju u Dubrovniku, odakle je kao mladi kadet na školskom jedrenjaku uplovio u luku Tivat, u Boki Kotorskoj, gde je upoznao svoju buduću ženu. Venčali su se 1939. i krajem iste te godine dobili su ćerku Asju, godinu i po dana kasnije Maju, a deset godina kasnije i najmlađu Danicu.
Majka Maje Perfiljeve bila je ćerka Italijanke i tadašnjeg gradonačelnika Tivta. Porodica je živela u porodičnoj kući na obali.
Do Drugog svetskog rata porodica Perfiljev živela je u Tivtu. Kada je pala Italija Porfiljev sa prijavio u partizansku mornaricu, i svi su se preselili u Dubrovnik. Kao pomorski kapetan poslat je na Vis u Generalštab. Bavio se razminiravanjem i dobio je dva odlikovanja, Orden za hrabrost i Orden za narod. Posle rata Perfiljev je radio u mornarici u Splitu, gde je porodica živela do 1948, kada su ga uhapsili. Perfiljev je tada dobio nervni slom i smešten je u bolnicu. Oporavak nije bio potpun. Zbog njegove bolesti, odnosno zbog dobre bolnice, porodica se tada preselila u Zagreb.“
Durutović održao predavanje o Njegoševom spjevu Luča mikrokozma
Odisejstvo kao sudbina, kao nekakava antička dramatizacija života, ispratiće i put Maje Perfiljeve, o čemu se detaljnije može pročitati, takođe, na Vikipediji, ali i drugdje na portalima.
No, meni su sva ta saznanja iz porodične predistorije i istorije Maje Perfiljeve došla kao neko zaleđe iz kojeg se rađa, u kojem počinje pjesma „Da sam ja netko“.
Pjesma je naizgled jednostavna. Ona to u svojoj figurativnosti, melodiji i metrici zapravo i jeste, skoro banalna. Međutim, u svom značenju pjesma je apsolutno antička. I to u onom smislu u kome sve antičke tragedije, zapravo jesu porodične tragedije; one su rezultat tragičkog, a u helenskom smislu riječi to znači uzvišenog osjećanja života.
„Da sam ja netko“ – to je naslov, refren, početak i kraj pjesme. To je formula od čijeg značenja zavisi smisao pjesme u cjelosti. Bez te refrenske semiotike pjesma bi bila elementarni apel za slobodu igre dječaka i đaka, za ljubav majke i oca. Nešto toliko puta viđeno. Ali „netko“ iz Majine pjesme postoji samo kao čežnja i san; kao hibris, kao tragička krivica onoga koji zna da život nije takav kakav bi po zakonima igre, kreacije i ljubavi mogao biti.
„Svim majkama bi’ izbrisao bore
Učinio da očevi ih vole
Davnu ljubav da im vrate
I da mirno žive svoje sate
Da sam ja netkoNe bi, ne bi ljudi život proklinjali
Kako bi se živjelo i kako bi se voljelo
I kako bi dobro bilo
…
Da sam ja netko“
Ali pjesma ima i svoju dublju ontologiju, kosmoslošku filozofičnost. Jer, možda bi se „netko“ mogao razumjeti kao lozinka za boga, za svemogućeg tvorca koji je stvori ovaj nesavršeni svijet. Mogli bismo preformulisali stih, da glasi: „Da sam ja Bog“. Pa ipak, postoji nešto još dublje od tog u literaturi, takođe, mnogo puta viđenog „prigovora i ljutnje na Tvorca“. Jer, pjesma sadrži, da ponovim, apsolutno antičko saznanje o krivcu. Taj krivac je čovjek – otac koji majci crta bore; muškarac koji zaboravlja da ženi poklanja ruže. Najzad, to su muškarac i žena koji su izgubili „davnu ljubav“; dakle, primordijalnu, božansku ljubav.
Međutim, pjesma „Da sam ja netko“ nije lišena utjehe. Jer, taj pjesnički glas koji čezne i sanja da je „netko“ jeste glavni junak ove poeme, silan kao „netko“ iz junačke pjesme „Banović Strahinja“. To je, dakle, junak koji čuva sjećanje na davnu ljubav.
