Piše: Ratko Kontić
Bivši dugogodišnji šef tajne policije i lider novoformirane stranke Duško Marković je obavijestio javnost da „ono što je u njegovoj glavi ostaje tajna za sva vremena“, posebno navodeći da je on „čovjek sistema“ ne objašnjavajući detaljnije o kojem se sistemu radi.
Takođe predočava da je i „čovjek Ustava i zakona“ i da „on nije bio operativac, već direktor službe“.
Interesantno razmišljanje da je Marković bio na toj poziciji u nekoj od razvijenijih evropskih zemalja sa demokratskom tradicijom, a ne u Crnoj Gori i specifičnom načinu ogranizacije rukovođenja državom i vršenjem vlasti u kojoj je on dugo participirao na značajnim pozicijama.
Način koji je proizveo i ono što se može nazvati veoma ozbiljnim problemima, posebno iz oblasti organizovanog kriminala i korupcije. Bilo ko da je vršio vlast u proteklih 30 godina teško bi spriječio nove pojavne oblike kriminaliteta, ali se mnogo toga lošeg može uraditi neukim ili nevoljnim činjenjem, a posebno nečinjenjem.
U tom dugom periodu, iz nekih posebnih razloga, Crna Gora i njena vlast nije htjela da svede sve bezbjednosne rizike na minimum već su dopustili da se država u 21. vijeku prepozna kao teritorija sa koje i u kojoj djeluju veoma organizovane i na sve spremne kriminalne grupe, koje su ozbiljno zabrinule međunarodnu javnost kao i službe bezbjednosti širom svijeta.
Suštinski, radi se o jednoj istoj vlasti koju je, do 2020. godine, predvodio DPS-a i njegov lider Milo Đukanović i svih partijskih činovnika koje je on postavljao iz redova svoje ili partija koalicionih partnera.
Tako se stvorio jedan korpus funkcionera koji su egzistirali u politici isključivo zbog nekadašnjeg Đukanovićevog političkog autoriteta, proisteklog iz statusa Crne Gore kao nezavisne i međunarodno priznate države, a ne zbog njihovih sposobnosti, znanja ili političkog značaja.
To su bili ljudi specifičnog sistema koji se nemilosrdno obračunavao sa svim političkim protivnicima i slobodoumnim ljudima koji im nijesu bili po volji. To je bio sistem kojem je potpuno pripadao Duško Marković i ništa ne može promijeniti tu činjenicu.
Najveći broj stanovnika Crne Gore su takođe ljudi „Ustava i zakona“ i tu Marković nije ni u čemu poseban. Časni ljudi koji pokušavaju da čestito idu kroz život trudeći se da opstanu i da svoje potomke pravilno vaspitaju i usmjere na prave životne vrijednosti.
Navodi Markovića da „nije bio operativac već direktor službe“ nijesu tačni iz više razloga. Osnovni razlog je to što je on bio, kao i svuda u svijetu, tzv. „prvi operativac“ tajne policije dugi niz godina i to što je služba radila morala je preduzimati po njegovom odobrenju i saglasnosti.
Da li je sve i kako evidentirano kroz primarna, sekundarna i tercijalna dokumenta jedino se može saznati uvidom u operativnu evidenciju nekadašnjih tajnih službi tj. ANB i zbog toga je neophodno otvaranje arhiva.
Marković diskretno sugeriše da se „arhivi tajnih službi ne moraju otvoriti“ a da bi podržao otvaranje „ukoliko to doprinosi stabilnosti i napretku“.
Ono što bi moglo, nakon otvaranja arhiva i podataka u njima, sigurno da se vidi jeste način rada tajnih policija i njenih čelnih ljudi, tzv. „prvih operativaca“. Bila bi veoma jasna sva njihova glavna interesovanja kao i subjekti primjene tajnih mjera, bilo da je riječ o pojedincima ili društvenim grupama.
Pisao sam i prije dvadeset godina o neophodnosti otvaranja tajnih dosijea, kada je baš Marković bio šef tajne policije, kao i nakon smjene vlasti 2020. godine. Kako sam kaže, ANB je „služba koja na osnovu tajnih metoda, koje uključuju i tajni nadzor, prikuplja informacije“.
Postoji podatak da je baš u to vrijeme oko 80 odsto operativnih podataka dobijano isključivo primjenom mjera kontrole telefonskih razgovora i drugih vidova prisluškivanja.
Kako se nije, kao bivši „prvi operativac“ odredio o kojim mjerama tajnog nadzora se radi predočiću ponovo konkretno pitanje na koje već dugo nema odgovora.
Da li su primjenjivane tajne mjere prema Dušku Jovanoviću i koje, zbog čega, koji sektor je bio nosilac tog posla, koliko dugo, ko je sve bio korisnik prikupljenih operativnih podataka i kada su ukinute?
Da li je išao „od kafića do kafića“ nije mi poznato, ali je poznato da je Marković jednom prilikom pokušao javno da dezavuiše crnogorskog intelektualca i profesora, navodeći konkretne detalje navodne „operativne akcije“ u vezi sa njim.
Sa drugim „operativnim akcijama“ ovog i sličnog tipa, iz vremena kada je Marković bio „prvi operativac“, ali i prije i kasnije, javnost nije upoznata tako da bi otvaranje arhiva bilo baš zanimljivo sa više aspekata. Posebno bi bilo zanimljivo vidjeti prema kome su osnovano i zakonito, a prema kome su neosnovano i ujedno nezakonito preduzimane tajne mjere.
Jednom prilikom sam imao, kao operativac SDB, priliku da pregledam dosije porodice čiji je član, u evidencijama, bio označen kao „unutrašnji neprijatelj“. Period koji sam pregledao se odnosi na punih 50 godina primjene mjera prema njima. U svim tim dokumentima nijesam našao baš ništa osim gomile bezvrijednih operativnih podataka koji nijesu dokazivali čak ni razlog zavođenja operativne obrade.
A sadržaj primarnog operativnog dokumenta od koga je sve počelo ovako je počinjao: „Dana toga član te i te porodice je viđen kako razgovara na trgu u centru sa komšijom koji je simpatizer tog i tog pokreta“.
Uvažavajući moguće neugodne situcije, ipak je krajnje neophodno postepeno otvaranje arhiva tajnih službi Crne Gore. Baš zbog njene stabilnosti i napretka, zbog evropskog progresa države.
Izvor: DAN
