Piše: Oliver Janković
Piksiju se sada, stvarno, „treba zahvaliti“…. Prije godinu i po sam ovdje napisao tekst „Piksi, hvala“ u kom sam dao osvrt na principijelnost napadačkog fudbala „za gol više“ koji je forsirao selektor Srbije Dragan Stojković, i koji nas je odveo na Mundijal u Kataru, a tamo – ostao bez željenog rezultata. Bio je to, i sada mislim, dobar pokušaj da se podvuče crta ispod jednog takmičarakog ciklusa koji je trajao prethodne dvije godine i koji je imao i dobre i loše strane. Bilo je to stavljanje naglaska na onim dobrim u znak poštovanja prema ostvarenom plasmanu, ali i u znak podrške pred onim što predstoji.
Uslijedile su dvije godine novog takmičarakog perioda, i potpuno novog izazova za Piksija i momke. Postignuti napadački profil trebalo je unaprediti, učiniti ga rezultataki potentnijim, i zaštiti ga od „dušmana“ tj stratega protivničkih ekipa koji će nas proučavati i „Piksijevom čudu iz Lisabona“ tražiti slabe tačke.
I zbilja – desilo se. Piksi je mijenjao. I igrače i taktiku. I od igre „za gol više“ došli smo do jurnjave za gol u posljednjim sekundama. Ta jurnjava se isplatila u dva meča protiv Bugara, dok protiv Mađara nije donijela rezultat. Ta jurnjava za golom u sudijskoj nadoknadi posljedica je taktike koja je postala defanzivnija i koja manje-više u prvom poluvremenu ili prvih 60 minuta ne daje apsolutno NIŠTA (ni igru, ni taktiku ni rezultat) a onda se bacaju sve karte na napad. Elem, sve smo to vidjeli u tri utakmice EURO 2024., i to je ono što fudbalska srpska javnost ne želi, to nije ono što našim fudbalerima predstavlja maksimum, niti je to više ikakav problem za protivničke trenere.
Dakle, Piksijev eksperiment je od ne-efikasne ofanzive prešao u još ne-efikasniju defanzivu. Njegove riječi poslije ispadanja preksinoć, kako je „sve dobro jer nijesmo nikom bili vreća za udaranje“ predstavljaju porazni epilog ove fudbalske odiseje, i poraz samog Piksijevog sportskog personalitija koji nikad (dok je bio igrač, i dok je trenirao i Japanu, i dok je počinjao na klupi „orlova“) nije bio tako defanzivan i tako dekadentan: „Dobro je nijesmo najgori“!
Sabralo se isuviše razloga da prosječan Srbin ekipu pod Piksijevom upravom više ne želi niti može da gleda, ma o kakvim budućim kvalifikacijama i „ligama nacija“ da je riječ. Srpski jezik je bogat i slojevit, i predstavlja dijametralnu suprotnost kada u okviru njega neko kaže „Piksi, hvala ti“ ili kad kaže „vrijeme je da se Piksiju zahvalimo“.
Toliko o „orlovima“ i o fudbalu u ovosezonskoj VAR SOBI našeg Žurnala
