Piše: Redakcija
Vlasnik Atlas grupe Duško Knežević poručio je iz spuškog zatvora, „u eksluzivnom intervjuu“ (sic!) za TVCG, da su uslovi solidni, da svakodnevno vodi dnevnik i da sprema knjigu i svom životu.
E, baš lijepo. Taman ovaj niz: život, zatvor, literatura – djeluje kao logičan slijed sudbine, a možda i povod da se prisjetimo ni-manje-ni-više nego jednog zapažanja Danila Kiša. Naime, u govoru održanom prilikom uručivanja nagrade Le Grand aigle d’or de la ville de Nice (1980) Kiš će rešavati pitanje društvene funkcije književnosti. Pored mnogo lijepih pasaža, mogla bi se izdvojiti jedna apoftegma: „Literatura, ipak, nečemu služi. Ljudskoj savesti.“
Tako bi se moglo reći i za našeg uvaženog robijaša. Dočim, tako to djeluje samo na prvi pogled. Malo čitalačkog strpljenja prije će otkriti da se Knežević vrlo domišljato preselio u zatvor kako bi mogao nesmetano — dovoljno daleko od huka Temze i od izloženosti zračenju digitalne stvarnosti — da se posveti svojim memoarima, koji će zapravo biti predložak za nesvakidašnji biznis plan. Kako naš budući pisac pojašnjava, u zatvor nije došao nepripremljen: „Moj stan je bio namješten i čovjek čiji mozak funkcioniše sa nekom digitalnom stvarnošću, odjednom dođe i vidi samo olovku i papiri i zidove oko sebe“ – te šta će čeljade nego da uzme penaklo i piše.
„Donio sam dosta knjiga“, kaže se u „ekskluzivnom intevjuu“ dalje, „počeo sam da pišem dnevnik, pošto spremam knjigu o sebi“. Eto, razloga da se prisjetimo Aristotelovog učenja o katarzi. O preobražnju, preobražaju, očišćenju duše od „afekata i strasti“, za šta je samorefleksija samo prva pretpostavka.
Pa ipak, ovaj poslovni čovjek nije sasvim izgubio dušu, te će katarzično dejstvo literature pričekati, jerbo Knežević ekskluzivno otkriva da je već u opticaju biznis plan (šta li?) da će „jedan veliki izdavač engleski to uraditi kao scenario za film koji treba da se napravi o meni“. To što je naš spistelj dugo odustvovao od kuće ne znači da nije dobro obaviješten da se stanje u našoj filmskoj produkciji nije promijenilo, te se neće zaluđivati našom sirotinjskom produkcijom. Ipak je njegov život za velike, evropske scene. Doduše, za razliku od Milivoja Katnića koji se u zatvoru takođe latio pera, Duškov plan je nešto originalniji. Važno je, dakako, što uspješnije animirati javno mnjenje. Pa evo, vidimo, kako je RTCG pohitao da napravi razgovor s njim od „eksluzivnog“ značaja.
Narečeni mediji nije propustio da javnost obavijesti i o drugim dragocjenim pojedinostima u vezi sa zatvorskim danima Duška Kneževića. Doznali smo tako: 1) da se Duško rano budi, oko 6,7 časova; 2) da već u krevetu radi trbušnjake (da se malo, veli, „zagrije“; možda sanja da će u najavljenom filmu glumiti sam sebe); 3) da se tušira mokrim peškirom; 4) da jede pomorandžu i pije kafu; 5) da se nakon tako sprovedenih priprema laće pera i prebiranja uspomena.
Od ostalih pojedinosti vrijedno je ostati na jednom detalju. „Iz jedne velike rupe na plafonu miševi jure po vodovodnoj cijevi. To je bilo kao u filmu strave i još gore tu je bila velika kamera koja [je] svo vrijeme vršila monitoring onoga što radite, što je dodatno opterećivalo psihu…“ E, ne znamo da li je toga svjestan, ali budući film bi mogao da počne baš od jednog takvog kadra. Čak i simbolički posmtrano, pacovi sa svojom htonskom simbolikom, svojom vezanošću za prostore podzemlja, koji se odjednom pojavljuju negdje gore, gdje bi bilo prirodno očekivati neke zrake dnevne ili sobne svjetlosti, mogli bi taman poslužiti kao motiv jedne karnevalizovane stvarnosti, kao znamenje svijeta koji se izvrnuo naglavačke.
Da li bi Kneževićeva ispovijest trebalo da zasluži neku vrstu balgonaklonosti javnosti? To, ipak, zavisi od njega. Biće neophodno da odigra partiju šaha do kraja. Njegove beskrajne najave da ima dokaze za ovo, da ima dokaze za ono, odavno zvuče kao šarene laže. Prijetnja je opasnija od mata, vele šahisti. Ali šah ne trpi pacere. Nas više ne zanima šta je on lično izgubio u svom biznis sunovratu, već šta ćemo dobiti na kraju od njegovih naracija. Knjigu? Film? To smo već pročitali i već vidjeli.
