Zaorila se sinoć u „srcu Vasojevića“ pjesma: „Nek se čuje do nebesa/ evo, opet, DPS-a“. Razumije se, stihovi su svojevrsno osvetoljublje, upravo, prepjev pjesme koja je malo drugačije poentirana, takoreći, do juče.
No, šta zapravo slave pristalice DPS-a?
Po jednima samo Pirovu pobjedu, budući da poseduju nulti koalicioni potencijal.
S druge strane, malo oprezniji tumači crnogorskih prilika vide i nešto drugo. Ovakav neočekivano dobar rezultat Đukanovićevih snaga stigao je na talasu pada popularnosti PES-a, kao i ukupnog raslojavanja tzv. avgustovske većine, koja sve više zapada u nepremostive podjele i netrpeljivosti.
Kako god bilo, očigledno je DPS uspio da preživi više „smrtnih udaraca“, da bi sada bio u prilici da razmatra mogućnosti izlaska iz pozicije političkog ostrakizma. Jedan od načina je modifikacija stranke, što je djelimično već urađeno, a drugi je „cijepanje“ u dvije kolone, a što je takođe već na horizontu.
U najskorije vrijeme Duško Marković će predstaviti svoju novu stranku. Cilj te frakcije biće okupljanje tzv. satelitskih stranaka i pokreta. Reklo bi se da je to kretanje u promišljenom smjeru. Prvo ostvariti koalicionu potenciju unutar korpusa starih snaga, pa onda tražiti prostor da se u istom smjeru traže novi prijatelji.
Izbori u Andrijevici bili su test za dalje korake. DPS je u svoje vrijeme neobično puno ulagao u ovu varošicu, naravno ne u materijalnom već u simboličkom smislu. Intencija je bila da se Andrijevica ideološki prevaspita kako bi se profilisalao kao „sjeverno Cetinje“ Crne Gore. Ovi izbori pokazali su da se proces „cetinjizacije“ Andrijevice ipak primio.
