Piše: Tufik Softić
Uvijek me obuzme nekakva tuga kada se sjetim priče o tome kako je pionir elektrifikacije u Gornjem Polimlju, Tomo Dimić, proveo poslednji dio života u staračkom domu u Beogradu. I pomisim samo kako je, ustvari, promašio vijek i nije ga zapalo da gradi hidrocentrale kao ovi danas, kojima ga je, što bi se reklo, vrijeme donijelo. A dobro im ga je donijelo. Tako dobro da im sasvim sigurno ni čukun-čukun unuče neće završiti u staračkom domu. Kao Tomo.
Beranac Tomo Dimić je bio predratni student mašinstva u Beogradu. Rat ga je zatekao na studentskoj razmjeni u tadašnjoj Čehoslovačkoj i omeo da okonča studije, a već poslije rata, kao nediplomiranog mašinskog inženjera nove vlasti su ga zadužile da gradi prve hidrocentrale i osvjetljava Polimlje.
I to je radio uspješno, a najpoznatija hidrocentrala, njegovih ruku djelo, bila je ona na manastirskom vrelu, takozvana sreska, sa koje su struju dobile mnoge gradske ustanove, među kojima i bolnica. U penziju je otišao sa mjesta direktora nekadašnje beranske termoelektrane.
Ta sreska hidrocentrala nalazila se odmah pored one koju je prije Toma na manastirskom vrelu napravio kaluđer Milan Đurović, i sa koje je osvijetljen parohijski dom i mnoge kuće u okolini manastira. Ova hidrocentrala je prestala sa radom pokretanjem termoelektrane.
U selu Šekular čije rijeke su danas tajkuni zarobili u cijevi, prije drugog svjetskog rata i neposredno poslije njega, mještanin Dragiša Šarić imao je hidrocentralu, a u isto vrijeme je postojala i hidrocentrala zemljoradničke zadruge u tom selu.
Šta znače danas imena Miloja Raičevića iz Praćevca, Vučića Radičevića u Donjem Zaostru, Miloša Barjaktarovića u Kaludri, Aleksadnra Saičića u Vinickoj, Božine Šoškića i Miladina Ćulafića u Ulotini, Jovana Šarovića, Milosava Deletića, Milička Radivojevića, Marka Fatića, Aleksandra Guberinića – u Andrijevici?
Ili u Plavu, prije svih konstruktora, Slovenca Mihaila Kladnika, kapitaliste Gavrila Đorđijevića, Milutina Petrovića, Ilije Bjelanovića, Miljana Živaljevića, Svetislava Kneževića, Nura Redžepagića, Arslana Lješljanina. Ili graditelja hidroelektrane u Petnjici? A svi su bili heroji svoga doba u oblasti elektrifikacije.
Onda pomislim kako današnji vlasnici malih hidroelektrana u Beranama i Andrijevici na godišnjem nivou zarade preko četiri miliona eura. I bave se prevarama.
Mogu još nekako da shvatim da je ovaj u Beranama izigrao Opštinu i na načine koji za sada tužilaštvo ne interesiju ni po službenoj dužnosti, ostavio je bez akcija i dobiti, ali da neko tako bahato, kao što saznajemo ovih dana, zloupotrebljavajući politički uticaj, falsifikuje Prostorno urbanistički plan da bi sebi i svom društvu omogućio izgradnju malih elektrana u Andrijevici, teško je čak i povjerovati.
Ušetao čovjek lijepo u kancelariju resornog sekretarijata, uzeo dokumenta i iznio ih iz zgrade Opstine, zatim odnio u Agenciju koja ih je radila, i opet politickim uticajem ili na drugi način, nezakonito dopisao “moguća gradnja”.
Onda poslije pola godine vratio falsifikovana dokumenta, samo ih po potrebi opet neslužbeno uzimao i nosio u resorno ministarstvo da bi na osnovu tih falsifikovanih, a ne onih originalnih koja se čuvaju u ministarstvu, dobio dozvole za gradnju. I onda je za kratko vrijeme niklo deset malih elektrana na rijekama i rječicama u toj opštini. Sa već pomenutom godišnjom dobiti od četiri miliona eura.
Vjerujući da sistemu u kojem su to radili nikada neće doci kraj, tajkuni su dvije male elektrane napravili čak i u srcu Nacionalnog parka Prokletije i u cijevi stavili tri rijeke pitke vode. I ni to tužilaštvo ne interesuje, iako je javno napisano, u medijima, isto što i prijavljeno.
Vlasnik tih malih hidroelektrana zarađuje godišnje više nego što iznosi budžet ove siromašne sjeverne opstine. I odnosi novac da bi sa njim dalje obrtao negdje daleko od Plava, odnosno bez centa ulaganja u Plav.
Može se razumjeti da je država 2015. godine uvela stavke na računima za struju “za podsticaj obnovljivih izvora energije” OIE 1 I OIE 2 za koje ekološki aktivisti smatraju da su neustavne, ali je potpuno nejasno da i poslije političkih promjena, nove vlasti i tri vlade, koliko ih se od tada izmijenilo, ne zaustavljaju takvu pljačku građana. Preko tih stavki tajkuni bivših vlasti svim vlasnicima električnih brojila i dalje zavlače ruku u džep.
Onda se opet sjetim Toma Dimića. Hroničar Miodrag Barjaktarović ga je poslednji put posjetio u domu za stare, a ovaj se nalaktio i bez imalo demencije u devedesetoj godini nacrtao skicu turbine. Drhtavom staračkom rukom. I ispod crteža, na pairu formata A4 napisao – Beograd, 8. jun 2003. Sa svojeručnim potpisom. To je sve što je ostalo iza njega. Vjerovatno je još živio u tom svijetu i eri dinamo-mašina i turbina. Vjerovatno je sa tim mislima i poslednji put sklopio oči. I ko ga se danas sjeća?
Sadašnjoj omladini prije će biti uzor ovaj što zarađuje četiri miliona godišnje, nego neki čikica koji je život posvetio idealu i kao u filmu na kraju umro u staračkom domu.
E moj Tomo, svjetla danas blješte i u poslednjem selu. Blješte toliko jako da postajemo slijepi.
Čini se da nam fali malo onog mraka u kojem sijaju samo sloboda, humanost, empatija i osjećaj za zajednicu – trasirajući put generacijama.
Izvor: RTCG
