Grom udara u visoke gore,
Ali Or’o groma se ne boji,
Već s Lovćena pazi na zlotvore
I Gr’jehe im iz visine broji’:
Hitru munju pod nebom svoji,
Pa gdje strašne stihije se bore,
Tu Duh vrli za slobodu poji,
A pjesma je kao burno more.
Srbin sluša tu pjesmu vatrenu,
Po b’jelome sv’etu razglašenu
Pa uzima Gorskog V’jenca cv’jeće.
Zalijeva, te uvenut neće…
To je ponos srpskom plemenu,
Vječna slava Radinu imenu!
Pop Mićo
Izvor: ,,Književni list“, Cetinje, decembar 1901.
