Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Snimiš u Holivudu epski ratni film „Obećanje“ (The Promise) i čitav svijet zna, zauvijek i upečatljivo, kako su stradali Jermeni u Otomanskom carstvu. Prestaju biti bitne brojke i procenti. Odlična gluma, sjajna produkcija, nezaboravni scenario… i prenio si bol jednog naroda na čitavo čovječanstvo. Ili dovedeš Spilberga da snimi Schindler’s list – i cijela planeta drhti nad pobijenim Jevrejima u Drugom svjetskom ratu. Opet, nijesu bitne konačne brojke. Pogibija lica koja su nam postala bliska tokom filmske drame, dočarava nam nestanak cijelog svijeta. Okupiš pola Evrope da snimi više nego dobar film Quo vadis, Aida?, i dobiješ ožalošćenog nad srebreničkim žrtvama u svakom gledaocu. Ponavljam, ni tu nijesu bitne brojke. U onoj bioskopskoj sali iz posljednje filmske scene ubijeni su svi ljudi ovog svijeta….
Ali, niko sa Zapada nije snimio film o Jasenovcu. Imamo par dokumentaraca, jedan domaći zanatski promašaj kakva je „Dara“, i jedan konceptualni rašomon od „Oluje“. Posljednja dva filmska ostvarenja svojom prosječnošću i neubjedljivošću nabacali su dodatne slojeve prašine na istinu o jednom istinskom genocidu, o pravom i potpunom nestanku jednog naroda sa teritorije od Baranje do Šibenika, preko Knina, Grahova i Glamoča. Ovih dana obilježavamo dvije decenije od pogroma Srba na Kosovu, pred očima Zapada, sa odgovornošću Zapada… Ali, ni to nema svoj film. Svoj umjetnički izraz koji bi ubjedljivije od svake statistike rekao o čemu je zapravo riječ. Šta se zbilo sa tolikim Srbima zapadno od Drine?
A za film trebaju pare. A za pare treba politička odluka. A te odluke nema…. Zato ostaje da u genocide brojimo ono što je Holivid odlučio da se broji….
Do čitanja u sljedećem broju…
Tekstovi objavljeni u kategoriji „Gledišta“ ne izražavaju nužno stav redakcije Žurnala
